Ispovesti

Kada sam bila završni razred osnovne škole, sa školom smo išli na ekskurziju. Moja tadašnja najbolja drugarica, imala je bolesnog oca, o kojem mi je pričala mnogo kako kada se vratimo sa ovoga nezaboravnog putovanja ćemo skupa da idemo njemu u posjetu. Nažalost ekskurzija jeste postala nezaboravna kad smo se vratili, mojoj najboljoj drugarici je preminuo otac. Ljudi moji ja nisam u tim trenutcima znala šta da radim, sve vrijeme sam plakala, mada njena reakcija je bila potpuno drugačija od moje i čitavog našeg odjeljenja. Bila je neopisivo jaka, nije plakala, bar ne ispred mene ili bilo koga drugog, nije htjela da je iko žali. Dani su prolazili i djeca su pravila šale na osnovu toga što je ostala bez oca, od moje 14 godine do dana današnjeg sam zgrožena koliko djeca mogu da budu zla i ohola. Ne znam odakle to, prije svega kućni odgoj, roditelji njihovi trebaju da se srame što imaju takvu djecu.