Vraćam se večeras sa plivanja i u lift sa mnom ulazi uplakana devojka. U ruci nosi svoje cipele. Pitam je šta se desilo, tu čujem da je u kući bila neka tuča, a ona nastavlja da plače. Kažem nekoliko standardnih fraza, da će biti sve dobro i slično i onako mokra izađem na svom spratu. Međutim, osećala sam se kao smeće što sam je pustila da ode tek tako. Brzo se obučem i siđem do ulaza. Ona tu, još kuka. Levo-desno, ubedim je da uđe unutra, tamo sačekam da se smiri i nađe gde će da spava noćas. Kad joj je stigao taksi, vratila sam se u stan, gde su me čekali em besni, em uplašeni ujak i ujna. Pošto sam isključila roaming, nisam imala mrežu, tako da mi nije stigla nijedna poruka, niti sam uopšte imala predstavu o vremenu. Sad ko zna u kakvom sam problemu i ko zna šta će biti, ali ja stvarno nisam mogla da pustim uplakanu klinku, koliko god problematična bila, samu po ulici, u gradu koji ne zna dovoljno.
Ostavi svoj komentar
#408
Kad su svi spavali u vrtiću, ja sam samo žmurio!
odobravam 5878 • osudujem 81 • komentari 69
Detaljnije
Ispovest dana
Kada sam bila mala (13 godina) probala sam svoju krv sa uloška.
odobravam 44 • osuđujem 522 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest nedelje
Muž i ja prošle godine u septembru napravili smo našu svadbu sa oko 320 prisutnih gostiju. Kada smo podvukli račun svih troškova i dobijenih poklona ispalo je da smo u minusu 1200 eura. U šoku sam i d...
odobravam 266 • osuđujem 3321 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest meseca
Zajedno smo deceniju. Idalje sam lud za njom kao prvog dana. Sa posla žurim kući da je vidim, ujutru ustajem kad ona iako moje radno vreme počinje dosta kasnije, samo da tih sat vremena njenog spreman...
odobravam 3667 • osuđujem 76 • komentari 0
Detaljnije