Daj svoje mišljenje.
Otac mi je poginuo kada sam imao manje od dvije godine. Majka je ostala udovica u 23.godini. Srećom,njeni,a i njegovi roditelji pomagali su joj koliko god su mogli. Ja ga se ne sjećam.. Znam samo za prazninu koju nosim sa sobom kroz život. Moja majka je najbolja majka koju sam mogao imati. Žrtvovala se za mene,odrekla se svega da bi me izvela na pravi put. Trudi se da ne zaboravim ko mi je otac,iako ga nisam upoznao. Uvijek kaže da sam njegova slika i prilika.. Prije par dana smo,renovirajući tavan na vikendici,naišli na kutiju sa kasetama.. Na snimku imam 4 godine,sjedim joj u krilu i pjevušim,mumljam ''You are my sunshine'', dok se ona smije kroz suze. Zajecala je i jedva progovorila..''Tata ti je to pjevušio još dok si bio u stomaku.'' Tvrdi da nisam imao gdje čuti pjesmu jer ju ona nakon njegove smrti nije mogla čuti. Da li je moguće da su njegove riječi stvarno ostale urezane negdje u moju svijest još dok se formirala? Noćima me muči ovo pitanje. Možda je ipak sve vrijeme tu.. U meni.
