Imamo dvoje dece, zajedno smo 6 godina i ja celih 6 nisam prestala da razmšljam o tome da mi nismo jedno za drugo.
I non-stop čekam i odlažem...Naći ću bolji posao...on će naći bolji posao...deca će biti veća...samo još da upišem i završim vožnju...samo još ovu godinu...biće bolje iduće godine...biću manje frustrirana samo da završimo sa sređivanjem kuće...on će provoditi više vremena sa nama samo da završi ovo oko kola...i bavićemo se decom...bolje...kvalitetnije...zajedno...
Ionako nema ničeg sto je konkretno loše...ne bijemo se...ne svađamo se baš svaki dan...ima stvari koje ne štimaju naravno...ali on je vredan...jako vredan...i sposoban...i nije manipulator...i pametan je...i iskren je...i trudi se...i menja se...i znam da me voli...
Ali zašto ja onda imam osećaj da se gušim u sopstvenoj koži...i da je ovaj život sa njim najgora greška koju sam mogla da napravim?
Ostavi svoj komentar
#157
Nekad u autobusu uporedjujem velicinu glave sa drugim ljudima!o.0
odobravam 759 • osudujem 1526 • komentari 30
Detaljnije
Ispovest dana
Pojedini muškarci se u braku ponašaju kao deca, a čude se kada prestanu da budu privlačni partnerkama.
odobravam 487 • osuđujem 31 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest nedelje
Najboljoj drugarici sam iskeširala 5000e na ruke da sebi kupi auto znajući koliko se zlopatila sa starim, a ispala joj super prilika za skoro novo. Neko bi reko da sam nenormalna itd, a meni ne da je ...
odobravam 7302 • osuđujem 66 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest meseca
Najboljoj drugarici sam iskeširala 5000e na ruke da sebi kupi auto znajući koliko se zlopatila sa starim, a ispala joj super prilika za skoro novo. Neko bi reko da sam nenormalna itd, a meni ne da je ...
odobravam 7302 • osuđujem 66 • komentari 0
Detaljnije