Daj svoje mišljenje.
Sjećam se večeri koja je bila kap koja je prelila njenu čašu. Ne bih išao u detalje, ali rećiću tek toliko da je njeno strpljenje bilo ogromno poput okeana a njena dobrota i ljubav beskrajni poput svemira. I ja sam glupavo na sve to pljunuo. Kriv sam, živim sa krivicom. Mjesec dana kasnije ona je zauvijek otišla iz našeg grada, promijenila broj, ostavila me u prošlosti, gdje mi i jeste mjesto. U glavi su mi odzvanjali njeni jauci i preklinjanje da se prestanem uništavati. I odlučan da ispoštujem uspomenu na nju, prestao sam. Završio faks, zaposlio se, upisao master, prestao se opijati i duvati, počeo čitati i ponovo trenirati. Bila mi je u mislima kad sam primio prvu platu, kad sam branio magistarski rad, kad sam se popeo na Olimp. Sreo sam ju 6g kasnije, 7000km od našeg rodnog grada, na seminaru. Popričali smo uz piće i razišli se. Rekla mi je da joj je drago što sam uspio. Ja nemam nikoga, ona nema nikoga, ali čini se srećno. Drago mi je zbog toga. Njoj dugujem sve što sada jesam i sve što imam. Hvala ti, M.
