Daj svoje mišljenje.
Tata je iznenadno umro od srčanog udara. Ja živim i studiram cca 500km udaljeno od kuće. Autobusom mi treba oko 6-7 sati do kuće i uputila sam se uskoro nakon što sam saznala da je umro. U pogrebnom su, međutim, preporučili da ga što prije odvezu u mrtvačnicu, budući da se radi o srčanom i cijeli je pomodrio. Moji su tako i učinili, a da me ništa nisu pitali. Navečer sam stigla kući, njega nije bilo, a htjela sam ga barem poslijednji put vidjeti. Nisam to nikome govorila i svi su govorili: bolje da ga nisi vidjela. E, pa meni nije bolje, htjela sam tu posljednju šansu za pozdrav. Zadnji put sam ga vidjela tri mjeseca prije smrti i neću ih nikada zaboraviti, to mi je posljednja uspomena na njega. Teško zaboravljam i to da mi je oduzeta posljednja prilika da ga vidim i pozdravim se. Tek kada sam došla na groblje i vidjela lijes postala sam donekle svjesna da ga više nema. Prošle su dvije godine od toga, a meni ta činjenica sve teže pada. Šutim i nikome ne govorim pa barem ovdje da kažem.
