Daj svoje mišljenje.
Ja sam sa poteškoćama u razvoju i izgledam ko nenormalan iako su mi mentalne funkcije očuvane. Hodam naveče gradom i vidim dvoje mladih kako se zagrljeni ljube, onako baš sa puno ljubavi, utonuli jedno u drugo. A onda pogledam sebe. I sve to zamišljam, iako nikad za ove 24 godine nisam nikad doživio (sve je izvjesnije da ni neću jer ko hoće momka sa deformitetom). Zamislim sebe kako se nježno ljubim sa osobom koju volim, kako šetamo zagrljeni ili držeći se za ruke, pa onda stanemo da je poljubim, uvlačeći joj ruku u kosu... Kako zagljeni gldamo filmove uz kokice. Zamišljam kako je prosim. Kako na vjenčanju kaže DA i kako plešemo prvi ples. Zamišljam sebe u ulozi muža, oca, kako se igram sa klincima. I kad ostarim da se igram sa unucima kako se moj deda igrao sa mnom. Izvinite ako djelujem patetično, ali teško mi je. Velika većina vas je kroz sve to prošla i već imate porodicu a ja ću ostati sam. Roditelji neće doživjeti da se njihov sin jedinac oženi. Loza moje porodice se završava.
