Daj svoje mišljenje.
Nisam mu mogla reći "da" do kraja života. Znao je to i bez obzira na to ostao je uz mene dugih 6 godina. Nije htio otići, držao me kao malo vode na dlanu i dijelio moje dobro i zlo. Isto toliko godina sam tjerala samu sebe da se promijenim, da se vežem i da mu se obećam zauvijek. Znala sam da bi bio najbolji otac na svijetu i ubjeđivala sam samu sebe da nikad neću naći boljeg od njega. Danas znam da vjerojatno i neću. Svejedno smo se razišli jednog januara i ostali upamćeni kao prava ljubav u pogrešno vrijeme. Danas sam ga srela, oženio se. Nije kćerku nazvao po meni niti sam ja poželila da mu se vratim i sebično i iz hira pokvarim to što je sagradio bez mene. Samo sam se u sebi tiho pomolila, nadajući se da danas ima sve što je ikada želio i sve ono što mu ja nisam mogla dati. Sve to zaslužuje, sigurna sam. Želim mu sve bolje nego samoj sebi jer je bio i ostao simbol dobrote. Nama valjda nije bilo suđeno i drago mi je da sam otišla prije nego je njemu "postalo kasno" za novi život.
