Daj svoje mišljenje.
Prije točno 5 godina, 31.1.2014. išla sam iz grada oko 5 ujutro. Kasnila sam doma i to jako puno. Išla sam istim putem kao i svaki put dotad. U jednom sam trenu shvatila da me čovjek od nekih 40ak godina slijedi. Kada sam ja požurila i on je. Prije moje ulice, prolazim kroz jednu manju u kojoj se tada gradila kuća. Čovjek je došao do mene i protiv moje me volje dovukao tamo. Znate što se onda dogodilo. Nikad potresenija, poniženija, istraumatiziranija nisam bila. Ostala sam tamo još nekih sat vremena sjedeći i doslovno gušeći se u svojim suzama. Skupila sam zadnje zrnce snage što mi je ostalo i polako krenula doma. Kući sam došla oko 7, bijesni roditelji su me dočekali. Što se ne javljam, zašto mi je mobitel ugašen, znam li koliko je sati. Skamenjena sam sjela i suze su same krenule. Kada sam majci ispričala što se dogodilo, rekla je da sam sama kriva i da sam poštovala pravila ništa mi se ne bi dogodilo. Od tad to ne spominje, a ja već 5 godina ne mogu živjet sama sa sobom.
