Daj svoje mišljenje.
Živjeli smo u Bosni 6 godina skupa, 6 godina preživljavanja od mjeseca do mjeseca, 6 godina tupila i monotonije, nikad nismo sebi mogli nešto priušiti, a da nas nije grizla savjest treba li nam to, zašto trošimo pare, hoćemo li imati sutra...Nakon tih 6 godina, prelomimo i odselimo u inozemstvo. Nikog nemamo, nikog ne znamo, ali je u nama samopouzdanje poraslo onog momenta kad smo odlučili otići. Grabili smo svaku priliku da radimo, da nešto novo naučimo, i nakon istog perioda, nakon 6 godina, imamo stabilne poslove, stan za koji otplaćujemo kredit - za 10ak godina će biti naš, auto koje smo na keš uzeli, djeca sretna i prilagođena novoj sredini, godišnje putujemo na odmor, hej odmor! I onda naletimo na ljude iz našeg rodnog grada koji se nisu toliko dobro snašli, kratko su ovdje, ali samo kukaju da im se vratiti u rahatluk! J*bo vas rahatluk kad sam zadnjeg cenera vadila 20og u mjesecu! Nikad se ne bih vratili, osim na odmor i posjet familiji. NIKAD!
