Daj svoje mišljenje.
Do prije godinu dana sam bia možda jedan od najveselijih i optimističnijih ljudi koje ste mogli upoznati, prijatelj koi je uvik bia tu uz vas da vas pogura, šasluša i pomogne koliko got može. Sada, sada iskreno ni sam sebe ne prepoznam koliko me strah života. Nanizalo se previše pehova, onih neočekivanih životnih stvari koje kada nekome ispričaš ne bi ti virovali iz kakve se gluposti stvori životni teret. Najteži mi je ča me zbog jednog slova država "okovala" i nemogu da odem van za nečim boljim, već moram da u ovom stanju gledam kako okolina oko mene trune. Kako čovik koji se trudi i radi dobije crkavicu te se nima kome obratit za pomoć dok prodavači magle bivaju najuspješni. Sada čekam, žalim ča su me otac i majka odgojili u poštena i srdačna čovika no unatoč tome moj najveći strah ni glad, siromaštvo ili neuspjeh već strah da će me snaga napustiti a okolina progucati i onda tog poštenog i srdačnog čovika više neće biti. Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantazija.
