Ispovesti

Nekad me brine sa kolikom lakoćom mogu otpisati nekog iz života. Imam 32g, prije 10ak godina sam bila jako društvena a onda se nekako sve izgubilo, prijateljstva su popucala. Danas sam sretno udana, imamo lijep život, odnedavno i bebu. Živimo daleko od obitelji, ovdje se ni ne trudimo ostvarivati neka prijateljstva pa smo samo nas troje. Zadnji puta sam se zbližila sa jednom kolegicom koja se na kraju pokazala kao jako loša i dvolična. I opet sam nakon dugo vremena morala odlučiti hoću li se zbog atmosfere na poslu praviti luda ili ću ju hladno otpiliti. Karakter mi nije dopustio da progovorim više i jednu riječ sa njom, samo sam ju prekrižila kao da je umrla iako sam znala da će biti tenzija u smjeni. Muž je rođenog brata zbog groznog ponašanja njegove žene također otpisao, bez drame i svađe. Roditelji se bune kako to može tako. Kud mi ni nismo neke asocijalne budale, volimo ljude, razgovor ali nekad se stvarno zapitam se da li je normalno da nam je ovoliko sve dop*****?