Mrzim svoj sport. Mrzim ga samo radi roditelja prije je za mene bija neš najbolje uživala sam u njemu dobivala pohvale da sam super i da ću postići neki cilj, odkad mi se mlađi brat upisa počeo je napredovat više od mene, počeo je bit bolji od mene i uspjevat u svakom natjecanju dok se ja ne snalazim. Moj otac je to primijetio da mu ide pa se većinom vremena obazire na njega, samo njega hvali, samo o njemu priča. Ja se osjećam ko crna ovca fali mi ta pažnja koju sam dobivala prije nego je on došao da nije on došao nebi mi se sport zgadija više nego išta postala sam razočaranje u obitelji a njemu se sve prašta!