Kad sam bio mali, bio sam toliko dobar da sam često iskreno pomišljao: " Koliko bi život bio lepši da su svi kao ja. " Sad, nažalost, to ne mogu da kažem.
Uvek kada idem ulicom i prođem pored grupe ljudi koji se u tom trenutku smeju, imam trip da se baš meni smeju.
Udaljena sam od svojih roditelja hiljadu kilometara, živim sa dečkom i tako često kad je on na poslu, ja uzmem njihovu sliku i isplačem se. Bude mi lakše.Oni su moje sve.
Dok sam bila mala uvek sam molila tatu da ne zgazi ležećeg policajca jer sam dugo mislila da je to čovek.
Imam skoro sve desetke na jednom od težih fakulteta, a najveći strah mi je da jednog dana neću moći da imam decu i da ću ostariti sama sa svojim ocenama.
Muž me je prevario sa rođenom sestrom. Toliko mi se gade, da sam morala da se preselim u drugi grad.
Uvek postoji ona jedna pesma, koja nosi toliko uspomena da kad je slušaš, ne možeš da se ne rasplačeš.
Mrzim kada obujem crne čarape i kad ih na kraju dana skinem, a ono mi sve trunje od njih po nogama i zato furam samo bele od njih jer ništa ne ostaje i deluju mi nekako finije.
loading..