Prije sam pokušao ubiti svoje seksualne fantazije u glavi radeći sve što sam mogao kako ne bi došao do sadržaja koji bi me privukao tome. Svaki puta iznova bi se razočarao je su one i dalje bile tu. Onda sam shvatio da je razlika u ljudima ta, da neki mogu da vladaju nad sobom iako su fantazije prisutne, neki se jednostavno prepuste strastima a treći tkz odabrani nisu iskušani pa ih ne privlače te stvari. Tako da sam onda u ovoj prvoj kategoriji. Gdje se vi vidite?
Otkako sam procitao sledeci citat, obuzima me neverovatan strah od kancera, a u isto vreme imam i veliko divljenje našem imunitetu i mehanizmu ćelijske deobe. "Svake sekunde se u nama podeli 2-3 miliona ćelija, a tokom dana se desi između 30 i 70 milijardi ćelijskih deoba. Čovek ima samo jednu kopiju gena TP53 koji kodira protein neophodan imunitetu da prepozna ćeliju raka, dok slon ima 20 kopija - zato slonovi skoro pa nikad ne obole od raka".
Ljudi moji, ja prosto ne znam šta se sa mojim mužem dešava. Da li su svi muškarci takvi ili ja samo nijesam imala sreće pri odabiru. Naša veza je bila nešto najljepše i najbolje na svijet. Kada smo se vjenčali i otišli u Austriju da živimo, on se počeo mijenjati. Od kako je dijete tu, njega više ne poznajem. Toliko je pun bijesa, gnjeva, osude, zavisti prema drugima. Stalno psuje, dere se, vrijeđa i iživljava se na nama psihički. Kaže da se kaje što je se preselio, a dolje je imao sve (posao, mamu, baba). Ne znam što da radim. Čovijek neće apsolutno ništo po kući da pomogne. Samo se izvali na fotelju i gleda u telefon. Očekuje sve na gotovo. Tipični Crnogorac. Ljudi, kako ovo presjeći?
U braku sam sa objektivno debelim muškarcem. Oduvijek se super slažemo i mislila sam da ću moći utišati svoje alarme da mi se fizički takav muškarac ne sviđa, ali unatoč predivnom odnosu i dalje mi smeta njegova debljina. Osjećam se grozno jer je predivna osoba ali ne mogu protiv svojih misli.
10 minuta čitam slovenski prevod na Nacionalnoj Geografiji i pijem jutarnju kafu. Tek posle 10 minuta shvatam da ne razumem šta čitam. Eto to sam ja svakog jutra. 🤣
Kako je lepo videti one izražene vene na rukama kod muškarca. Uh.
Nekad se desi da su mi prijatni roditelji, a dijete im je katastrofa. Divlja, nema kulture. I onda ne želim da se moje dijete igra sa takvom djecom. Pa mi nekad bude teško otkazati.
Radim kao fotograf.
Zar je ljudima stvarno teško ostaviti neku kratku poruku o tome kako su zadovoljni fotografijama?
Bilo bi lepo ponekad čuti i neki komentar, a ne samo da mi pošalju lajk.
Kad krene napad anksioznosti, otvorim solitaire igricu na telefonu, ono ko se seća na prvim kompjuterima krajem devedesetih karte. Ili brzo uhvatim ukrštenice u kupatilu. Dovoljno je 5min igranja da napad prestane pre nego što počne. Ne znam, valjda me vraća u detinjstvo. Sad sam u menopauzi i bio bi mi pakao od života da se na 5min ne zatvorim u wc zbog ovoga. Možda nekome pomogne.
loading..