Imam 24 godine živim sa ženom.. ali majka me budi svako jutro u 06:40 pred posao za svaki slučaj 😀
Možda ovo zvuči kliše ili ofucano, ali ja ne mogu da jedem nešto van kuće ako nešto ne uzmem svojoj devojci. Sa njom sam 3 godine u vezi i živimo zajedno 2 i po, najlepša je stvar koja mi se desila, ako nekad npr odem na piće sa drugom i uzmemo u centru nešto da jedemo, ja moram i njoj nešto odneti, ne mogu da jedem nešto a da znam da ona ne jede tako nešto iako hvala Bogu nije gladna. Na poslu pošto radim u porodičnoj firmi, baka nekad spremi doručak i to što meni sleduje ja podelim na pola i njoj odnesem, ne mogu da zamislim da jedem nešto a da ona to nema, znam da je glupo ali eto želeo sam sa nekim to da podelim.
Volim da obučem belu majicu bez brusa i tako izazivam momke u prolazu.
Čvrsto sam ubeđena da ljubav ne postoji uopšte. Postoji samo korist i ništa više. Mislim da čak ni ljubav između majke i deteta ne postoji. I ništa mi ne može promeniti mišljenje. Čvrsto sam ubeđena da je ljubav bajka za siromašne.
Kada se viđam sa bivšim dečkom namerno se ne okupam posle velike nužde da ne bi došlo do s*xa…
Karijerno sam jako ostvaren čovek - po završetku medicinskog faksa sam sa 26 otišao u Nemačku, tamo završio specijalizaciju i došao do državljanstva. Sa 35 sam se preselio u Švajcarsku gde radim evo već 5 godina, plata mi je 5-cifrena u francima. Posedujem više nekretnina.
Oženio bih neku našu 20-25 god (bitno samo da je lepa i zdrava), uglavnom jer kad budem sa vršnjakinjama odmah počinju priču o VTO, a ja sam prošao dovoljno muka da bih se i time smarao. Poznanice kritikuju ovu moju želju. Imam li moralno pravo na to ?
Mislim da nitko nema niže kriterije za dečka od mene- da ne komunicira vrištanjem i uvredama, da ne prijeti/jest nasilan, da me ne vara, da ima posao, da nije fizički odvratan, da ne bjesni na svaki problem (bar na svaki drugi ili treci) I to je to, ništa doslovno više ne smeta, samo nemoj biti odron. Nažalost našla sam baš takvog, jedino što nije odvratan fizički ali psihički je rugoba. Sad sam u tolikom strahu i anksioznisti, toliko puna srama i jada da ne znam što da radim, odakle da počnem.
Sestra je dete nazvala Rodoljub. Ime je toliko ružno a ne znam kako da joj to kažem da se ne naljuti.
loading..