Nakon 11 godina muke na Medicinskom faksu, izgubio sam želju da se bavim tom profesijom. Počeo sam da radim sitne popravke po kućama da bi se po završetku studija prebacio na montažu nameštaja i izradu nameštaja po meri. Trebalo je vremena da podignem posao ali sada ide super. Tražen sam, među boljima na tržištu, zarada odlična - kupio auto, planiram i kuću kroz koju godinu. Međutim roditelji ne mogu da prestanu da smaraju o struci, kako je biti lekar gospodin, a da sam ovako samo dunđer, trt mrt. Možda 80 i neke, mene niti zanima niti bih kao lekar ikada imao zaradu dovoljnu za život/porodicu. Manite me vezara po drž. ustanovama - oni se međusobno guraju i nalaze/nameštaju poslove po klinikama i pokrivaju brjotine, ako se ne "uortačite" s nekim - džaba ste krečili. U ovom zanatu barem ishod zavisi od kvaliteta rada i završnog proizvoda. Dragi roditelji, ne budite staromodni!
Volim popit volim zagalamit. Za vreme praznika ne vidim čaši dno. A nekad i kad nisu praznici. Jbg moraš imati neki porok. Mora se odživeti ovaj život.
Našminkala sam se, slikala mu, rekla da idem u klub i ugasila telefon. Zapravo jedem čips u pidžami i razmišljam kako se nervira.
Dugujem sebi najveće izvinjenje. Zato što sam trpela ono što nisam zaslužila.
Koleginici s posla sam umesto poklona za secret santu ostavila čestitku sa porukom ove godine si bila loša prema svojim saradnicima pa nisi zaslužila nikakav poklon.
Plakala je ko kiša i neka je.
Koliko njih je samo bilo izje*ano dok su 'spavale kod drugarice'..
Jutros računam da li mogu da platim doručak: 1,79 +0,48.
Imam dva velika kredit, čitavu kuću na leđima. Svako traži nešto, a ja ne mogu da pružim. Niko ne razumije riječ "nemam".
Inostranstvo je za introvertne osobe, meni odgovara, niko me ništa ne pita, niko me ne dira nema ismejavanja.
Jedna baka dok smo ležale u bolnici mi je rekla jednu rečenicu o kojoj razmišljam danima.
,,Srce nema prozor hvala Bogu, pa da mogu ljudi da vide koga držimo u njemu, udaćeš se ti ćerko, ali drugog ćeš držati zatvorenog daleko u srcu”.
loading..