Trenutno imam 25 godina i od kako znam za sebe moja majka pati od psihičkih problema. Najprije anksioznost, panični poremećaj, zatim depresivni poremećaj. Od malena sam uvijek sa njom išla kod doktora, bila njen lični “psiholog” kome se stalno žalila i tražila savjete. Ja sam, u suštini, bila roditelj svom roditelju. Danas, poslije toliko godina, borba i dalje traje, njene žalbe, problemi, traženje savjeta… samo što ja više nemam snage, to je malo reći, nemam ni mrvicu strpljenja za njene probleme. Toliko me bijes obuzme svaki put kad krene da se žali i da traži moje savjete. Ja je volim i trudim se koliko mogu da budem uz nju ali moje tijelo, moj mozak ne može više da podnese… ja trenutno patim od anskioznosti i trudim se da sve svoje probleme zadržim za sebe, da nikoga ne opterećujem, ali osjećam da pucam, predugo se sve gomila u meni, u suštini cijelog mog života.
Slična priča, samo što moja nikad u svome životu nije priznala da joj treba doktor ili pomoć. Kad joj spomenemo to, vrišti i histeriše da ju hoćemo u ludnicu staviti. Ide po selu i svima plaće i žali se kako smo joj mi djeca upropastili život, i umjesto da joj netko ukaže na to da je bolesna te njene babe kojima trača samo potpiruju vatru i tračaju s njom. I tako već evo 40 god kolko mene ima.
3
Sada kad krene pričati iste već sto puta sažvakane teme, dam joj konkretan savjet, utješim je minut i onda direktno kažem da ušuti jer o tome više neću slušati ni sekunde. Zdravlje mi je oslabilo, izgleda dam uhvatila i neko autoimuno sranje, stalno vadim nalaze i konačno sam stavila sebe na prvo mjesto a i ti bi trebala.
1
Apsolutno ista situacija, cijelo djetinjstvo. Od malena tampon zona između mame i ostatka rodbine, bez da je ikog bolila patka kako to na mene utječe. Ali više nisam pasivni slušač i kanta za punjenje njenim psihičkim smećem iz djetinjstva, mladosti, pa šta joj je neki dan sestra rekla i tako dalje i tako bliže. Mama si mi, sve ti dugujem, inače je izvrsna mama ali joj psiholog više ni minute neću biti.
1
Ili mami plati neki dom ili nadji nekog da se brine o njoj. Sve je bolje nego da ti izgubis potpuno strpljenje pa se izderes na zenu koja je bolesna i nije kriva za svoje stanje.
-1
Mamu pod ruku i obadvije kod psihologa. Nije sramota.
2
Ostavi komentar