Nisam vjerovala u depresiju, dok i sama nisam pala u nju. Mrzim svoj život. Završila sam školu, htjela sam na faks i nisam ga upisala. Htjela sam da budem advokatica, nisam ga upisala jer moji ne vjeruju u mene, kažu da bih napustila. Mislila sam da se nikada neću zaljubiti na prvi pogled i to mi se desilo. Kamo sreće da ova godina još nije došla ili da sam je prespavala, ma najbolje bi bilo da se nisam ni rodila. Nikad u životu se nisam zaljubila, imam strah od muških, od ljubavi i svih tih gluposti i onda sam srela njega. Lijep, visok, zgodan, muževan, moj čovjek, kažu osjetiš kad je neko tvoj, ma malo sutra. Oženio se ove godine, 41 dan nakon što smo se sreli. Doktor je. Blago njegovoj ženi sa njim, o njemu sam samo čula riječi hvale, zaista divan, mlad čovjek. I osuđujte i recite i da sam luda i glupa i da sam ga idealizovala, ali ja bih voljela da je to tako, međutim nije. Mrzim što sam ga srela!!