Mama mi je umrla kad sam bila vrtićke dobi i uvijek smo bili samo tata i ja. Mamu znam sa slika, ali je se ne sjećam. Kad sam ja imala 16, tata je bojažljivo priznao da mu se sviđa kolegica s posla, ja sam ga potaknula da nešto pokuša i na kraju su se vjenčali kad sam ja već bila na faksu. Ne mogu reći, nas dvije smo se uvijek lijepo slagale, ali ja sam ju doživljavala više kao prijateljicu jer sam već bila poluodrasla kad je ona došla, nismo nikad živjele zajedno i ona je bila relativno mlada kad su počeli izlaziti (ona 36, tata 47). Neki dan dolazim kod njih u stan nakon stvarno groznog dana, ona me pita što je bilo, ja sjedam za stol i počinjem kukati i ona me u jednom trenutku pogladi po kosi. Ljudi dragi, ja sam se tad raspala. Ona me grli, ja 20 minuta jecam kao malo dijete. Znam da zvuči patetično, ali ja sam tad prvi put (otkako pamtim) osjetila kako je imati mamu. Tata je bio super, ali nisam ni znala koliko mi je falila mama dok nisam osjetila nešto slično.
Rasplakah se...
49
Rasplakala si me... ja sam takva mama koja je stalno mazila svoje dete, uvek bila tu, sa zagrljajem! Moj sin to sada kada je odrastao ne ceni...
35
Tvoji roditelji su se sigurno mnogo voleli, ocu je trebalo oko 10 godina da preboli smrt supruge, a to nije malo. Iz tvog odnosa prema maćehi vidi se da te je dobro vaspitao, nisi sebična, prihvatila si je i njega si podržala. Nemoj me shvatiti pogrešno, ali iako nisi imala majku, imala si više sreće od mnogih koji imaju oba roditelja.
82
Nije pateticno. To sto vladaju zli i sto je ljudima mrska empatija, to je problem ovog sveta. Zamisli ne mozes se isplakati ili tuzno osecati da ti neki debil zli ne kaze da je to patetika.
66
Ostavi komentar