Zaista ne volim svoje zadnje zalogaje ostavljati. Skuvaću koliko hoćeš, kupiću koliko hoćeš, ali ne uzimaj od mene ono što sam sebi pripremila. Dok smo bili mali majka bi govorila poješću ja što ti ostane u tanjuru, ili ostavi malo meni, a da pri tome ima dovoljno za sve, često se posle dva dana i baci. Kad kupujem sladoled ista priča, ostavi joj na kraju. Ama ženo, hoću svoj zadnji zalogaj, fino sam te pitala hoćeš li da i tebi kupim sladoled. Uzmem red čokolade, dođem do zadnjeg parčeta, ona kaže ostavi mi pola kocke, a ima cijela čokolada još. Hoće da uštedi, ali ni ne može da odoli. Sve me bilo stid, ali sam onda rekla ne dam. Nisam lukava, ali me ta sitničavost nervira. Najslađe mi je ono zadnje i što sam sebi namijenila pojesti.
Isto to i mene nervira pogotovo zato sto ja pre svakog spremanja ili kupovine pitam da li hoce hos neko. I onda ja spremim samo sebi da se ne bi bacala hrana pa se jedno ili dvoje predomisle i hoce da okrnje moju porciju koja je taman za jednu osobu. Drugo je ako imamo samo jedno parce u kuci pa ga podelimo, ali ako te unapred pitam i neces, nervira me kad mi posle 15 min trazis moje.
1
Ostavi komentar