Ne mogu da nađem prijatelje. Prosto niko ne želi da se druži sa mnom. Šta god uradio, gde god se učlanio, koji god pristup pokušao jednostavno ne ide. Ja sam onaj tip sa kojim je svako ok, sa kojim proćaskaš par minuta ali se niko ne druži s njim. Od kad se raspala grupa iz detinjstva nemam nikoga. Gledam kako mi život prolazi pred očima, kad god prolazim gradom vidim svoje vršnjake u grupama kako se druže a ja naravno sam. Devojku nikad nisam imao, to valjda ni ne trebam da napominjem. Iz dobre sam i zdrave porodice i sredine, nemam nikakvih mentalnih ili fizičkih nedostataka, nisam ružan tako da stvarno ne znam u čemu je problem.
Sad kad krenu da predlazu da upises teretanu,odes u kafic sam i tako nesto. A realno svako tamo gleda svoja posla. Po meni bi bilo najbolje uclaniti se u planinare ili upisati jezike,mozda tamo nađes nekoga. Zao mi je sto to cujem
Sretno ti.
9
Zvuči kao da si se predao, vjerojatno tako i zračiš, što odbija ljude. Znam da nije lako, ali probaj se ne opterećivati stvarima koje u ovom trenutku ne možeš promijeniti. Bavi se svojim interesima, radi što voliš, kad budeš zadovoljniji sa sobom i svojom situacijom, ljudi će sami doći.
5
Evo sve slicno kao i ja i nasla sam problem, ja ne znam da se druzim ne znam da budem otvorena i pristupacna iako to zelim i svidjaju mi se ti ljudi prosto imam beku blokadu. To su ucijile moje nesigurnosti, sramota od zivota kakvog vodim i sto nemam prijatelje, sto sam postala i tuzna zbog propustenog zivota i nesrecna i eto sve po malo ja sam ta koja ne ume da ostavri dublji kontakt. Nije sad bas kao da su se drugi nesto i trudili previse ali vrv ja nekako podsvesno odmah distancu napravim
9
Ostavi komentar