Još u srednjoj školi sam imala najboljeg prijatelja. Jako sam ga cijenila i volila, puno smo se družili u grupi prijatelja, a bili smo baš bliski i nekako iskreni jedno prema drugom. U jednom trenu društvo se raspalo i ostali smo samo nas dvoje...kako to već biva, prijateljstvo je postalo veza. No, životne okolnosti su nas razdvojile i iako je on htjeo vezu na daljinu, a ja nisam htjela jer nisam vjerovala da zna biti vjeran. Naime, predobro sam ga poznavala činilo mi se da nismo spremni jer smo premladi. Tada je prestala komunikacija zbog mene. Nedostaje zadnjih 30 godina! U mislima sam često ponovo proživljavala razgovore i trenutke s njim i sjetila ga se kao divne osobe. Falio mi je kao prijatelj i kao osoba. Razvedena sam, imam dva sina, njihov je otac se pokazao kao loš čovjek. Odgajala sam ih po uzoru na prijatelja koji je stabilan, pouzdan prijatelj, veseo, snažan...pravi muškarac kojeg je teško naći...Srela sam ga nakon 30g i jedva mi se javio. Povrijedilo me jako :(