Godinama sam se trudila da zatrudnim, tačnije 5 godina. Imam drugaricu koja je imala isti problem, takođe i radimo zajedno. Išla sam na testiranja, često smo pričale o tome, jer je i jednoj i drugoj bilo teško zbog toga. I hvala Bogu u međuvremenu sam zatrudnela i dobila svoju bebu, svoj najveći blagoslov. Nikome nisam htela da pričam do 3 meseca, srela sam je u gradu u rekla sam joj njena relacija mi je bila odvratna. Samo me je pogledala onako iznenađeno i nije ništa rekla, samo je rekla super i otišla. Ja razumem kolko je teško i sve, ali kako možeš biti takva osoba i da ti nije drago zbog tuđe sreće prijateljice?
Drago joj je naravno ali mozda je u depresiji ili nesto drugo. Ja mojih troje kumiċa i dvoje bratove dece obozavam ali padam u bedak sto nemam jos svoje a zivot prolazi sad mi je 45 godina i muz je odustao a ja u bedaku kad se drugi jos raspituju i nadaju.
32
Nije njoj krivo što si ti rodila, nego što ona nije.
26
Jao, zbog ovoga ja nikom nista ne govorim i moj zivot je samo moja stvar.
9
reakcija sreco draga, a ne relacija🤣🤣🤣🤣
-5
Niste niti bile prijateljice
-7
Nije ti ona drugarica.
-9
šta si očekivala, čuj zajedno gledaju da zatrudne haha naravno da će da se razočara
17
Cestitam na bebici, ali mi nije jasno kako nije znala a radite zajedno? Bolovanje si otvorila zar ne? Isto tako si joj mogla reci (kad vec istu muku delite godinama) da si ostala trudna, da je stimulises i ohrabris, a ne cutis, cutis, pa odjednom beba od 3 meseca. Jos jednom cestitam, ali nesto mi ovo sumnjivo...
-5
Ostavi komentar