Imam dvoje djece. Novorođenče i dvogodišnjaka.
Ima dana kad sam presretna što sam kući sa njima. Što ih ja odgajam. Što sam prisutna i zahvalna sam Bogu što mi je dao tu priliku.
Ali ima i tih dana kad sam toliko nekako tužna, kao da sam odustala od sebe. (Dobila sam otkaz kad sam rodila prvo djete, jer je bio ugovor na određeno).
I mislila sam nekad tražiti novi posao kad mlađe djete napuni godinu, dvije. Ali me tako strah, ne znam više ni sastaviti normalnu rečenicu. Nisam ovako zamišljala svoj život. Nedostajem samoj sebi.. mislim da svima ide bolje nego meni. Zaista se divim ženama koje stignu i raditi i biti mama. Svaka vam čast.
Koja je svrha te djece, samo sebi muku natovarite a i njima, meni se gadi da imam djecu, kao prvo zao bi mi bilo djeteta, da se pati, kao drugo zao bi mi bilo zene da se sekira, a onda bi mi bilo zao mene samoga, mozda je netko imao lagodniji zivot dobru porodicu pa ne vidi to kao nesto negativno, nema smisla, jedan novi zivot znaci jedno novo grobno mjesto
-2
Verujem da je teško, ali probaj da nađeš posao, vetovatno ćeš iznenaditi sebe koliko je mozak sposoban da se vrati na staro kad je pod pritiskom...
0
Opusteno, svaka majka se tako oseca, bukvalno svaka i narocito gde je tako manja razlika izmedju dece... Samo sto ce retko koja to priznati i naravno svaka ce u javnosti pricati kako je presrecna svakog sekunda i kako joj je svaki minut zlatan... Naravno da nije, svaka zena ima ovakve misli i svaka se izgubi kad ostane bez posla i kad joj se dan svodi samo na pelene i jedno te isto sa decom... Plus, ti si se skoro porodila, tako da hormoni luduju, sve do godine dana je ovo normala...
6
Ostavi komentar