Imam stomatološku ordinaciju i skroz slučajno sretnem druga iz srednje, posle skoro 10god. Toliko me je zabolelo kad sam videla da izgleda dulpo starije od nas, jer radi teške fizičke poslove, nije imao šansu da nastavi studije i radi šta stigne. Ispričamo se, vidim da je ostao bez zuba, zamolim ga da dođe da mu sve odradim besplatno, jer je divan čovek i zaslužuje bar zube da ima, on me posramljeno pogleda i kaže MOLIM TE URADI MOJOJ ŽENI, IPAK JE ŽENSKO MNOGO ME SRAMOTA ŠTO ONA NEMA ZUBE J…Š MENE. Htela sam da svisnem, koliko divan stvor, koliko je voli i poštuje, svaka žena zaslužuje ovakvu ljubav. Naravno, oboma sam uradila, ali taj trenutak te rečenice i iskrene ljubavi, zanemaruje sebe, ona je bitna. Volim te, školska, i da bog da, pronašli sreću svoju za malo lakši život od puste fizikalije!
Svaka žena potajno želi pomalo divljeg, nedostupnog alfa baju, ali da je dobar samo prema njoj i da ga se drugi ljudi plaše. Nemojte da vas lažu da nije tako. Surova evolutivna realnost.
Nedostaješ mi tatice moj, teško je mnogo, ali biću dobro. Volim te najviše na svetu. 🫂
2025. godinu ispraćam sa otkazom u rukama, ostavljena od strane partnera, mentalno loše, fizički se osećam kao da me je tenk zgazio. Srećni praznici.
Mišljenja sam da uopšte nije normalno biti u dobrim odnosima sa bivšim partnerom. Tu ne ubrajam osobe koje imaju zajedničko dete. Da odmah naglasim, ne kažem da treba biti bezobrazan prema nekome sa kim si raskinuo/la na neki, da kažemo, normalan način, ali treba biti na distanci. Kako može biti normalno to da npr neko ima dečka, a druži se sa bivšim jer su kao ostali u dobrim odnosima. Ma dajte.
Živim u inostranstvu već 7 godina, i mama me nikad nije nazvala, ono kao da se iznenadim da me čuje ili tako nešto, komunikacija je porukama, neki stiker i to je to, takođe retko, jer ne znam šta bih sa njom pričao i o čemu, nikad nismo bili bliski i nikad je nisam osećao kao nekog svog, uvek je bila prema meni hladna, čak imam utisak da joj je i bolje kad nisam tu, a prošao sam pakao zbog njenog i tatinog odnosa koji je bio užas od samo starta mog poštojanja, nikad uteha, nikad briga za mene... Kako je to tužno čoveče, željan sam svojih roditelja ali oni mene nisu...
Radim u boravku, nemam decu! Pitam se da li želim da ih imam uopšte. Ta deca provode u školi po deset sati, koja je poenta rađanja dece? Meni je to strašno!
Ne treba svi da voze! To je uzaludni imperativ, zato nam je na ulicama onakva ludnica.
Radim u pošti od 7 sati, tj dolazimo u pola 7. Svako jutro jedva dođem do vrata da otključam od penzionera koji se nabiju na vrata. To je strašno ljudi moji, oni se guraju, svađaju, mene guraju, ne mogu da uđem. Kad kažem da se sklone, da naprave mesta da se uđe, niko ne čuje kao. Ja ne znam šta im je i čim dođe 7 upadaju i počinju sa kukanjem kako čekaju od 6 sati tu. Je l to moj problem? Ja treba u 6 da dođem zbog njih? Moje radno vreme je od 7, tako da ćete čekati u minut.
loading..