Da nemam srama, a da sam bio uporan i strpljiv, da sam se ponižavao na neki način... danas bih bio prvi zet grada.... živeo bih u izobilju, i materijalnom i bilo kakvom... to svakako.... ali.... obraz nema cenu :)
Parkirao sam "bezobrazno" ispred zgrade jer nije bilo mesta u celom kvartu i ostavio broj da me nazove čovek koga sam malo zagradio. Javi mi se devojka neka na wa i počne chat neki bezvezan, dokaz da nisu sve devojke sponzoruše i da sam joj verovatno bio samo gotivan bez skrivene namere jer vozim škodu :D Dobro ganc je nova i jako upadljiva boja ali je i dalje škoda :D
Pomalo zavidim drugarici. Divna je osoba, ali objektivno izgleda lošije od mene. Bila je u dve duge veze, momci su odlepili za njom, dok mene gledaju samo za zabavu. Nisam ni ja loša osoba, obrazovana sam i imam razna interesovanja, ali nikoga do sad nije zanimao moj karakter. Reći ćete da sam loša jer je ovako komentarišem, ali znate i sami da su neki manje lepi. Smeta mi što ja nemam sreće.
Zaljubila sam se u oženjenog muškarca, mog šefa. Znam da je pogrešno i ne znam šta da radim.
Vidjela sam prije par godina lika u kafiću. Sjedio je preko puta mene i čitavo vrijeme smo se gledali, smješkali jedno drugom, razmjenjivali poglede i na kraju sam otišla kući bez da smo ostali u kontaktu. Ni dan danas nisam prežalila to što nismo ostali u kontaktu. Sve bih dala da ga mogu nekako naći i stupiti u kontakt sa njime.
U vezi sam 4 godine. Zaprosio me prije 6 mj. Lijepo nam je, volim ga, voli me, poštujemo se, putujemo, izlazimo i sve je super. Planiramo svadbu. Ali zadnju godinu dana misli mi lete na bivšeg s kojim uopće nisam bila u vezi nego eto ovako nako 2 godine. Ne mislim na njega u suštini da bi ikad bila s njim opet, ali mnogo razmišljam na naše vrijeme skupa, nije nam bilo lijepo, ali bilo je zabavno, mnogo adrenalina, nesigurnosti. Mislim da mi fali da se nešto dešava.. Ubija me grižna savjest pošto moj zaručniki je najbolja osoba koju poznajem, ali eto ne znam, možda mislim na bivseg jer nikad nismo nama dali šansu, nismo znali šta je moglo biti…
Svi misle isto kad muškarac pozove devojku na kafu, a kad je obrnuto? Da l' će žena zvati na kafu muškarca koji nije kolega sa posla ili drugar iz škole/kraja, a da ne oseća nešto prema njemu?
Stvarno ne vidim poentu bijele vjenčanice, kad ona označava nevinost, a nismo nevine kad stupamo u brak.
Ne mogu da pobedim sebe i da se odviknem od loših navika. Malo sna i poremećaj spavaja, puno kofeina, fast food, slatkiši, gazirano, ne pranje zuba redovno na sav ovaj trash od hrane, ne idem u teretanu, gojazna sam, lenja i bez neke volje za životom. Par godina mi je prošlo a nisam se 1cm pomerila napred. Bojim se da neću moći više ovako a teško mi je išta promeniti. Počinjem da mrzim samu sebe.