Ne znam što je ljudima toliko fascinantno što se nikad nisam napila, imam 20 godina, ok, nemam ništa protiv što drugi piju, ja nemam potrebu da se opijam, i svi mi kazu: "Ne znaš šta propuštaš, ali ne brini, napićemo te mi", e vala nećete... :D
Imam sačuvanu osobu u imeniku pod imenom 'Gjjpppplhkhhrpoipqz', ali bukvalno. Nekako sam upisao taj broj dok sam bio pijan i dan danas mi žao da ga obrišem, a uvek me nasmeje.
Kada trebam birati između dobre i loše odluke, svaki put savršeno izaberem lošu.
Razvio sam telekinetičku moć i sad krišom sprdam ljude. Ne smem da se bahatim i glupiram previše, da me ne bi zatvorili u neku ustanovu i mučili a na kraju ubili.
Mrzim kad majka ili otac pokušavaju da se prave važni pred mojim društvom, i odvale nešto što uopšte nije smešno pa ih svi iskuliraju, a mene pojede blam. Ali nekako mi ih je žao u tom trenutku, i slatki su pošto samo hoće da se osete tako mladi u mom društvu.
Radim kao trgovac i ne volim kad mi drugari dođu i žele nešto da kupe...jer mi glupo da im naplatim...
Često mi se desi da prdnem u društvu pa onda kao pomeram stolicu da ispadne kao da škripi. ali stolica koja škripi ne smrdi!
Uvek kada stojim na semaforu i čekam zeleno svetlo, čačkam telefon i kao pišem poruku, a u stvari ni nemam kredita...
Kada sam prvi put dobila trčala sam kod starijeg brata da mu kažem i plakala sam jer sam mislila da umirem. A on da bude dobar brat kaže ne brini ništa to se i meni neki put desi. I dan danas se smejemo za to.
Uvijek sam imala tako poremećen odnos sa tatom... bio je alfa mužijak, onako sav važan kada udari majki šamar jer mu nisu ispeglane čarape... plašila sam se kada me zovne imenom... a voljela sam ga više od bilo koga i od sebe.. bilo je teško cijelo djetinjstvo vući ga za rukav i pitati "Je li ovako dobro? Voliš li me sada malo više"... Odustala sam od svega što volim, prestala sam da idem na hor, da igram folklor... Prestala sam biti djevojčica jer on želi sina.. Nosila sam široke majice i trenerke kada sam počela da se razvijam, jer samo "kurve" oblače farmerice i tunike... Trebalo mi je skoro 20 godina da zavolim sebe, takvu kakva jesam.. osjećajna, ludasta, ljubavna (majčin opis mene), plačljiva, ponekad tako zbunjena, ali svoja i posebna.... Njega ne volim od kada sebe volim.. Ali je uspio... On je natjerao dio mene da se plaši svega, da ne vjeruje, da preispituje svaku rečenicu po sto puta, da se ustručava, da se uplašim pred svakim većim izazovom..