Vise volim da se družim sa svojom majkom, nego sa većinom svojih "prijatelja".
Kad idem pešaka, nikad ne gledam ljude koji su u kolima, a kad se vozim u kolima mislim da svi koji idu peške gledaju u mene.
Kad god sam vozio bicikl kao klinac, uvijao sam ruke kao da dajem gas na motoru i ispuštao zvuke kao kawasaki iako zvuci nisu delovali tako.
Mrzim kad pisem lozinku i pre nego stisnem enter slučajno stisnem 'ž' i moram sve ponovo.
Idem u Medicinsku školu i imam nekada praksu na neuropsihijatriji.Posle prakse,ceo dan posmatram sve ljude kao da su psihički bolesnici,ne znam zašto...
Mrzim kad legnem na leđa pa mi grudnjak izgleda prazan!
Nikad nisam bila dovoljno kul da budem rozi moćni rendžer. Uvek sam bila žuti.
Uvek sam taj koji prvi prilazi devojkama i započinje muvanje. Međutim, prošle sedmice sam startovan od strane jedne cure. Braćo, zemljaci ostao sam zbunjen, toliko sam se zbunio da sam samo rekao 'Ajde sad da ovo zaboravimo pa ću ja tebe startovati, nekako mi lakše".
Pošao sam u Ameriku na faks dana kada mi je mama umrla od raka kostiju. Tek' što sam stigao su mi javili,i nisu mi dali da se vratim. Još me sve to boli, prošlo je 6 meseci, i dalje mi ne daju da se vratim. Kažu, "patićeš mnogo, doći će vreme kad ćeš doći, sačekaj da zaceli ta rana". Al' ne ide, neće da mi pošalju pare za put. Evo počeo sam da radim pre dva meseca, pokušavam da skrpim nešto love da odem i nikom ne kažem. Bar na dan, da zapalim sveću ako ništa drugo.