Daj svoje mišljenje.
Imao sam 30 godina, došao iz slomljenog doma, radio kao izbacivač u klubovima, družio se s mutnim ljudima, pio i uzimao svašta gotovo svaku večer, važio za nasilnika i ženskara. Ona je ušla u moj život kao uragan, naučila me je da se s ljudima ljepše ophodim, da postujem žene, da pročitam koju knjigu, da se smirim. Nakon više od 10 godina bez plakanja, rasplakao sam joj se u krilu. Ona me smiruje, ljubi me ujutro da se probudim, kupuje mi čarape na supermena, vodi me za ruku, nudi čaj i domaće kekse kad moji 'prijatelji' navrate. Ne znam što vidi u meni, pa se trudim biti što bolji, radim joj pitu od jabuka svaku nedjelju i vodim na zanimljiva mjesta (muzeji, parkovi, izleti u planine), čitam svakakve knjige da bi joj mogao preporučiti one dobre, skupljam recepte s tikvicama i sa dimljenom ribom po interentu da bih joj mogao skuhati ručak po ukusu. Ona je sama u ovom gradu i jedva čekam pripremiti joj božićni ručak i možda je pitati da tu ostane zauvjek. Učinila me čovjekom.
