Upoznam devojku i super se skontamo... Međutim ja ne napravim nikakav korak jer sam imao jedan lični problem (ne socijalni, psihički, ili bilo šta slično, već problem lične prirode). U međuvremenu, ona se preseli u drugu državu. Čak mi je i pisala da se seli, a ja nisam ništa uradio povodom toga.
Nakon skoro godinu dana, rešim problem, i čim sam dobio zeleno svetlo da mogu da putujem, odem u taj grad i probam da se javim, međutim naravno da je bilo prekasno... Ne znam ni što sam očekivao da nije kasno...
A hteo sam milion puta da se javim i da objasnim, međutim u tim trenucima zbog problema nesigurnost je bila ogromna i nisam imao pojma kako da objasnim to...
Pre toga, mesece sam provodio na keju svako veče po par sati u nadi da ću je sresti jer je živela u blizini, ali nisam pozvao nikad jer da sam je pozvao morao bih da napravim neki korak, a tada nisam mogao...
Lično sam veliki proponent otvorene komunikacije, ali u tim trenucima nisam imao rešenje kako da pričam o tome...
Okej, raspadam se emotivno i psihički. U vezi smo godinu dana, ja imam 29, a on 47, ima dvoje dece iz prvog braka, (jedno od 15 godina je kod njega) ja sam razvedena nemam decu. Obzirom da smo se svađali kod njega u kući i imamo seks (ne živimo zajedno) njegovi su dole i čuli su sve to da je njemu mama skrenula pažnju da obrati pažnju da ne može tako da se ponašamo jer je on otac ženskog deteta (dete nije bilo kod kuće u tom momentu ona i ja imamo korektan odnos) čovek je zapao u neko stanje gde on sada nakon godinu dana mora da odluči da li je njemu sve to potrebno u životu (ja, planiranje porodice, zajednički život) i on mora da razmisli jer je njega pogodilo to što mu je mama rekla i nismo se čuli celog dana danas. A ja se pitam da li je to u pitanju ili je nešto drugo skroz.
Radim u firmi sa 750 zaposlenih. Firma svima plaća sistematski pregled jednom godišnje. Otkad sam zaposlena nisam nijednu godinu propustila pregled zbog nekih mojih kroničnih bolesti. Zapanjujuć mi je broj ljudi koji unatoč toj mogućnosti nisu po 10 godina otišli na nikakav pregled dok im se nije pojavio problem da ga više nisu mogli izbjegavati. Evo jedan kolega umro od melanoma, drugi od raka abdomena, treci rak kostiju i sad zadnje kolegica na kemoterapiji zbog raka jajnika. Dajte ljudi obavite preglede na vrijeme ako već imate mogućnost.
Strašno me privlači kolega s posla. Često nam se sretnu pogledi, ponekad se nasmijemo jedno drugom, komuniciramo rijetko. Mislim da je privlačnost obostrana, možda sam i umislila, ne znam. Oboje smo mladi, on oženjen, ja udata. I naravno da ne bih nikad željela da imam nešto s njim, ali s ovolikom privlačnošću ne znam šta da radim. Sve više mislim na njega, osjećam sve veću nelagodu u njegovom društvu i ne znam to sakriti. Kako se ovo liječi?
Deda i njegov brat su imali zajedničku kuću po pola. Deda troje dece, njegov brat petoro. Nas unuka puno. Leti smo svi dolazili kod njih na selo. Svi smo se družili i igrali i iako je kuca bila bas velika nekad smo po dvoje troje spavali u istom krevetu. Baš smo bili svi kao rodjeni braća i sestre, i stvarno mi je bilo draže kad odem na selo nego na more. Sad se tek ponekad vidimo, i sve ostaje na - e čujemo se, moramo češće da se viđamo...
Pomogla sam podizati tuđu decu, sada kao majka dvoje dece nemam nikoga pored sebe. Imam divnog supruga koji mnogo radi, po ceo dan sam sama sa decom. Drugo dete retko ko dođe da vidi. Svakoga smo ispoštovali, nosili i više nego što imamo, čuvali. Naša deca su željna da vide najrođenije. Babe i dede koji su blizu ne gledaju ih. I oni gledaju sebe. A ja kao, ćerka, snaja sve sam dala za sve. Imam ono najvrednije, zdravu decu, srećan brak, divnog supruga. Tuga koju osećam je ogroman. Nemati nikoga. Nakon carskog reza nisam ni od koga dobila ni čašu vode. Nakon izlaska iz bolnice sledeći dan sam kuvala. Dajem se mnogo za moju decu, imunitet pada. Nekada se bojim da se suprug i ja ne razbolimo. Previše radimo, skoro ni ne spavamo. Ali smo najsrećniji na svetu. Mislim da to mnoge boli.
Viđam bivšeg povremeno na poslu. Ponaša se kao da ne postojim. A raskinuli smo najnormalnije, bez ikakve drame, bez grubih reči. Žao mi je što nismo mogli ostati prijatelji. Fali mi ponekad njegov humor i kad me nasmeje.
Dobro mi je jednom susjeda rekla da bih ja trebala kod psihologa da ustanovi zbog čega imam toliko nisko samopoštovanje da sam radi tog spremna na svašta i nikad se ne znam obraniti. Kao npr kad sam si skoro sj***la život tako što sam htjela dat otkaz radi jednog čovjeka kojeg uopće nisam ni zanimala a i da jesam, šutnuo bi me vrlo skoro jer je on takav. Ne može nit par dana bit s jednom, evo ti već druga...
Rekla sam mu da baci slike od bivše skupa s njenim stvarima koje još uvijek čuva ili raskidamo. Više nismo zajedno. Jasno vam je što je izabrao.
Upoznao sam djevojku, više od 2 godine sam je čekao, i sad sam je napokon vidio, upoznao, i sad smo skupa i presretan sam, ali.. nemogu se riješit tog nekog straha koji vučem iz prošlosti, da ću opet biti izdan, prevaren i ostavljen, jer to mi se desilo jednom u bilo je užasno, dugo sam se oporavljao od toga. Razum mi govori, i imam sve dokaze moguće da me ona voli, i da joj je stalo, ali taj strah i anksioznost me ubijaju, i neznam što da radim ne želim je povrijediti jer zaslužila je sve najbolje, najdivnija je osoba koju sam upoznao i mogu da zamislim budućnost sa njom.. samo da se otarasim tog glupog straha nekako..