Nakon 2 dana dopisivanja, izašla sam čisto iz dosade na kafu sa jednim momkom, koji je nakon što je platio naše 2 kafe sačuvao račun i stavio u džep. A u toku razgovora me pitao koliko imovine imam. Ne mogu vjerovati da neko sa 33 godine ovako razmišlja. Ja sam šokirana koliko su ljudi zaostali.
Prije sam itekako znao da se uklapam sa ljudima, bio duhovit, zabavan, smešan - što bi se reklo "aura", privlačio sam ljude sebi.
Nakon nekih problema, što velikih, što malih(porodičnih i "ljubavnih"), totalno sam izgubio sebe, jer sam previše osetiljiv. Ne znam da komuniciram sa ljudima, ne znam da se ponašam u društvu. Jedva čekam samo da pobegnem i odlutam sa mislima, jer me uhvati neki nemir. Izgubio sam svoju energiju i ne mogu nikako da je povratim. Čitam, treniram, vežbam, radim naporno, kako na materijalnom, tako i duhovnom putu, ali mi samo još veći pritisak postaje. Želio sam da odem obaviti razgovor sa psihologom, ali mislim da je to rupa u djetinjstvu koja se ne može zakrpiti nikako.
Pomirio sam se sa devojkom pre izvesnog vremena, danas me je nešto kopkalo, pa sam proverio da li je još uvek na jednoj od mreža za upoznavanje. Kad ono, njen profil je još uvek aktivan, čak je i menjala fotografije u međuvremenu, od našeg pomirenja. Ne znam šta da radim i šta da mislim.
Do 2019. godine o građevini ništa nism znao, malo sam se edukovao te sam sam sa 10 prstiju napravio kuću od 50 kvadrata, kuću čini pridzemlje koje čini mala ostava, garaža za auto i biciklo, potom mala letnja kuhinja gde se kuva i boravi tokom dana i terasa. Sa spoljne strane su stepenice koj vode na sprat gde se nalazi dnevni boravak sa 3 manje spavaće sobe, bazen 5 i prostranom terasom.
Pitanje za momke a i žene, svejedno. Ako vas muškarac svaki put kad se sretnete (nažalost u pitanju je radno mesto), prvo pogleda ali tako da 'uhvati' vaše oči, tek se onda osmehne, pa tek onda kaže 'zdravo' ili 'ćao', i taj osmeh drži dok komunicirate, da li to znači nešto ili ja umišljam? To se dešava već neko vreme konstantno, a pre nije bilo tako, bio je hladan i suzdržan.
Dečko mi skoro nikad ne udeljuje komplimente, a samo smo tri meseca zajedno. To se desilo jednom ili dvaput, i to jer sam mu ja rekla da bih volela da čujem. Boli me što mi drugi pohvale i izgled i ponašanje ili rad, a on ništa...
Imamo jednog druga kog nam je lično Bog poslao. U tri ujutru je dolazio po nas kad smo raskidali, savjetovao nas i slušao do zore, tjerao nas da se smijemo do suza. Osoba kojoj smo sve uvijek mogli reći, koja nas nije osuđivala i koja nam je uvijek davala nadu. Kada bi osoba bila ljubav, to bi bio on, najbolji prijatelj i naš budući kum.
NP volimo te svi!
Kasne 30-te, ozbiljno uspeo u inostranstvu posle višegodišnje borbe, evo me na moru u apartmanu od 5* sa pogledom na more pored jedne 15 god mlađe lepotice...
Svakog dana vodimo ljubav, radi šta poželim i ima onu nevinost u pogledu, hvala dragom Bogu da ne zna kako je život šibao neke druge ljude.
Voleo bih da sam ovo postigao ranije i možda održao brak, ali nije moglo i to i jurnjava za novcem... bivšoj želim sve najbolje.
Idemo dalje, život je konačno lep!
Htela sam sa 19 godina da se udam za mog prvog momka. Moji su me tada uspeli sprečiti, jedva nekako i hvala im na tome, jer ja taj život ne bih mogla dugo, a i ovako mi je bar drago kada pomislim na taj period života i na tu osobu.
Nikad u životu se nisam osjećao ovako anksiozno kao posljednjih par mjeseci. Promjenio sam posao, misleći da idem na bolje, a zapravo (osim financija) ništa nije bolje. Ne znam što ću dalje.