Ujak i ujna su oduvek bili čudni. Ponašali su se kao dva derišta dok se nisu posvađali sa kompletnim familijama, i njenim i njegovim zbog ujninih hirova i potrebe da sve bude kako ona hoće. Ona je zaćutala od braće, ujak od sestre. 15 godina tako dok najednom ujak nije umro. Ujnina braća su joj se našla u muci kao i moja majka koja je sve te godine održavala kontakt sa njima dvojicom. I sada, 6 meseci kasnije, ujna dolazi kao sve je super… a mene boli jedna tužna činjenica, moja majka ima četvoro unučića i deda ujaka nikada nisu upoznali… iako je majka uzaludno pokušavala da promeni odnos između nje i brata… a baba ujna je najslađa da im sve rođendane zna, grli, ljubi… a mene sve to boli.
Nikada nisam bila ljubomorna. Nisam imala niti nekog razloga da budem. Muž je uglavnom puno radio, rijetko kada je izlazio, samo za neke posebne prilike. Toliko sam mu vjerovala da mu niti poruku ne bih poslala, ništa. U zadnjih par godina, mene ubi ljubomora. Istina je da nam je i brak na klimavim nogama. Istina je da on više izlazi i više slobodnog vremena provodi sa društvom. Voljela bih da mi je svejedno, ali mene ubija ljubomora."Gdje je, s kim je, kada će doći doma". Problem je što mu je društvo uglavnom single muškarci. Jedan je u vezi ali kao da nije. Trudim se radi sebe da ne dramim, ali u meni je oluja. Prije je slobodno vrijeme trošio na nas, sada samo gleda kako će pobjeći. I ja ga još i više tjeram sa ljubomornim ispadima. Želim samo biti kao nekada mirna. Mislim da postajem anksiozna radi svega. Bol u prsima, teško dišem, kosa opada, podočnjaci... A kada razgovaram s njime, to se pretvori u ogromnu svađu. Neće da se promijeni.
Napravila sam loše životne poteze još u tinejdžerskom dobu i to me danas mnogo košta. Svi me krive i osuđuju. Jesam grešila i nisam slušala savete, ali ne mogu danas ništa da promenim, iscurelo vreme. Kako se bore ljudi sa sličnim iskustvom? Mene svi ti komentari bole.
Žao mi je sto tokom svog života nisam uspjela da nađem pravu prijateljicu. Prijateljica koju imam od srednje škole, smatrala sam je najboljom zadnjih 10 godina, međutim vremenom neke stvari su mi jasnije. Razumijem dok je sa momkom, neće zvati mene sa njima, ali isto tako ne razumijem da kad nije sa njim, slavi Novu godinu sa osobama koje meni ogovara, mene ni ne pozove, a zna da nemam ništa planirano. Ovo je samo sitnica, more je ovakvih stvari u našem odnosu gde me stalno izostavlja, dok ja nju uključim u svaki dio svog života. Ne želim ja nju vezati za sebe, ograničiti, nisam ni ljuta na nju, samo sam povredjena jer shvatam da nije ono sto sam mislila. Već godinu dana razmišljam da prekinem prijateljstvo za stalno, a sa druge strane mislim da je bolje napraviti distancu. Nemoj da mi govorite da pričam sa njom, ima 25 godina, odlično zna šta radi i nema smisla da joj skrećem pažnju na to, svjesna je svega, ja sam tu kad nema nikog.
Drugarica dala pare za kaparu jer kupuje stan. Pita me da joj pozajmim izvesnu svotu novca što sam i učinio. Pri tom sam joj rekao da je to zadnji put i da nije uredu da od mene stalno zajmi a pritom ima momka. Našla se uvređena...
Zaljubila sam se u asistenta na svom fakultetu…nemamo nikakav specijalan kontakt niti ga mogu pronaći na društvenim mrežama, sramota me je jer ne znam šta on oseća prema meni, ali istina je da mi se niko ovako nije sviđao i smatram da je on najlepši momak kog sam ikad videla :)
Plašim se za svoje dete, ima 23 godine, samopouzdanje 0, perspektiva 0, nikada mu niko nije rekao da je glup ili ne sposoban, a on sebe smatra takvim, pri tom je bio solidan đak i završio dobru školu. Pokušavam da mu pomognem, ali pomoć uporno odbija, ne znam šta više da uradim, sa svakom mojom pričom i pokušajem razgovora on se sve više povlači u sebe.
Bila sam na ispitu iz vožnje. Na semaforu sam slučajno ugledala dečka koji mi se već duže vrijeme sviđa i nisam ga mogla prestat gledat. Nisam krenula na vrijeme, auti iza mi trube, ja se zbunim, ugasi mi se auto i ne mogu krenuti i tako više puta i na kraju sam pala ispit...
Baš je odvratan osećaj kad vidite da niko u vašoj bližoj okolini, uključujući i porodicu, nije tu za vas ni psihički ni fizički. Ne čini da se osećate važnim što postojite.
Najgori mi je muškarac koji se takmiči sa mnom i ponižava me, zašto? Razumem da se muškarac s muškarcem takmiči, ali sa ženom?! Kaže mi poznanik što ne odem u inostrasntvo, hvali se da je on otišao, a kako da odem? On otišao s drugom. Muško je, može se samo spakovati i otići. Ponižava me zato što živim s roditeljima, a i on živi. Pogotovo što zna kako je ženama, šta se sve dešava i da žena ne sme sama da ode negde. Baš ružno i nepotrebno.