Ja mojoj majci nikad nisam bila dovoljno dobra. Ona je od onih koje stalno kritikuju a nikad ne pohvale i kažu lepu reč. Završavam studije i živim odvojeno od njih, ali gledam da joj pomognem u obavezama oko kuće kad god mogu. Kad dođem kući, skuvam ručak, oribam, obrišem prozore, šta god treba ali nikad hvala samo neka primedba da nije dovoljno dobro. O čemu god da pričamo, samo mi protivreči, pred familijom me prekida u sred rečenice i vidno ne poštuje. Ne odobrava što sam odužila studije (na medicini sam), ne sviđa joj se moj izbor momka. Sve ovo me čini tužnom.
Nisu mi jasni ljudi koji govore da je siromaštvo dobro.
Imam 21 godinu i zarađujem 1700 evra mesečno.
Radim kao majstor moler gipsar, u početku sam bio pomoćni radnik učio sam zanat dok nisam postao majstor. Mogu da priuštim mnogo toga. Vozim dobar auto, putujem, imam novu odeću, obuću, jedem kvalitetnu hranu.
Kada mi je sestra od strica pravila devojačko veče, toliko sam bila srećna i napila se kao nikad. Kada se proslava završila i krenuli smo kući, na pola puta sam drugu rekla da zaustavi auto jer moram da povraćam.
Izašla sam iz auta i krenula da povraćam, razmišljala sam kako u skorije vreme nisam poginula ovako od alkohola. A onda kad sam bacila pogled, pored mene su stajali spomen i cveće nekoj osobi koja je tu poginula. Ljudi moji, vi ne razumete...
Bok ekipa, trebam vaš savjet. Sviđa mi se dečko na faksu, inicijal I, već dugo. Njegov prijatelj mi je prije rekao da I nije prebolio bivšu, pa sam mu dala prostora. No, sada sam saznala da mu je taj prijatelj “smjestio” curu u klubu, iako je znao da mi se sviđa. Sada je I sretan s tom curom, a meni je teško jer osjećam da sam propustila priliku.
Ovo je moj zadnji semestar na faksu i nakon toga ga više vjerojatno neću vidjeti. Pitam se trebam li ga pokušati bolje upoznati, iako je s drugom, da vidim ima li tu nečega, ili jednostavno sve pustiti i krenuti dalje? Znam da bih trebala biti “girl’s girl”, ali osjećam kao da bih si možda trebala dati priliku, iako mi to sve jako zvuči kao pjesma “Yes, and?” od Ariane Grande.
Što biste vi napravili da ste na mom mjestu?
Zašto je problem zadržati nešto za sebe? Ako me neko pita radim li, kažem da i odmah ide pitanje gde, u kojoj firmi, šta radim... Kad kažem da želim te info zadržati za sebe, svoju privatnost, ljudima kao da je krivo i posle čujem da kažu kako sigurno ništa ne radim i nigde me nema jer neću da pričam o svom životu. Evo nisam nikom rekla da sam u vezi, objavila sliku na profilu, drugarica se naljutila jer joj to nisam rekla. Stvarno ne kapiram ovakvo razmišljanje. Eto ona se udala, ja to nisam znala dok nije objavila slike, meni bilo drago i čestitala sam joj umesto da se ljutim kao ona. Šta nije u redu s ljudima?
Evo da riješim i to muškarcima. Žena sam i tokom menstruacije imam bol u leđima, stomaku, rijetko glavobolju, mogu izdržati ali postoje žene koje ne mogu ustati iz kreveta koliko im bude loše, mučnina, vrtoglavica, bol u stomaku, promjene raspoloženja, glavobolja, to traje par dana prije menstruacije i tokom nje. Nije to izgovor već realnost. Najgore je, kao ja sad, imati i grip i menstruaciju.
Koliko su odvratne one osobe koje pišu kako je ružno postati roditelj u nekim starijim godinama. Šta vas boli uvo?! Neko je godinama pokušavao i mučio se da se ostvari kao roditelj. Ako je Bog odredio da neko npr dobije dete sa 50, ko ste vi da komentarišete kako će to dete ostati siroče, kako će to dete u školi da prolazi, kako ovo, kako ono. Neki svesno ostave dete u dom, abortiraju itd, pa se to retko osudi, a ovo vam je 'strašno'. Znate li vi koliko mladih ljudi ode, jel garancija da će neko biti živ za par godina od kad dobije dete? Nije. Isto tako, ne možete vi pričati kako ovi ljudi neće dočekati da dete pođe u školu i ostalo. Odvratni ste.
Ne treba meni porno zvezda da me postavi na svoje mesto.
Meni treba devojka koja zna spontano da uživa u odnosu, bez stida i gadljivosti.
Da mi ne glumi ženu sa viškom testesterona, kako je ona samostalna i može sve sama, jer takve uglavnom ostanu same i same se zadovoljavaju svojim igračkama.
Ponekad samo želim da čujem nisi ti kriv, nije tvoja greška čak i ako nije istina malo bi mi bilo lakše da čujem to od nekoga. Vidim da ovaj put gde krivim sebe za sve vodi samo u očaj, ali ne mogu sam da se iščupam.
Imam 20 godina i živim u manjem gradu. Radim već neko vrijeme i većinu života mi se sve svodi na posao i kuću. Nakon završetka škole kontakti sa društvom su se polako izgubili i nekako sam se povukao u sebe, pa sada skoro da i nemam društveni život. Na poslu sam u dobrim odnosima sa ljudima, znam se šaliti i pričati normalno sa svima, tako da nemam problem sa razgovorom kad već nekoga upoznam. Ali moj najveći problem je što skoro nigdje ne izlazim pa nemam ni priliku upoznati nove ljude. Ponekad imam osjećaj da za neke stvari u životu kasnim ili da nisam dovoljno dobar, iako radim, štedim nešto novca, trudim se oko sebe, a nikada nisam imao djevojku.Volio bih u budućnosti imati vezu, osjetiti kako je biti voljen i jednog dana imati porodicu.