Volim svoju porodicu, ali nekad mi njihovi toksični stavovi kvare raspoloženje. Na primjer, sestra od tetke upoređuje moj studij (elektrotehnika) s medicinom, ničim izazvana, kako je meni mnogo lako, iako je sama studirala nešto potpuno drugo. Kao da se takmičimo ko ima teži put. Imam divnog dečka 3 godine koji je Francuz, ali oni tvrde da veza neće funkcionisati za par godina jer smo iz različitih država i da sam “izdala tradiciju”. Ja ne znam šta će biti za 5-10 godina, niko ne zna, ali sada znam da se osjećam s njim sretno, zbog načina na koji je dobar prema meni..ne mislim da nema dobrih “naših ljudi” koji bi me isto tako pazili ali ne vidim zašto bih se grizla i osjećala kao izdajnik zbog toga što mi je lijepo s nekim ko nije sa Balkana. Par minuta provedenih s porodicom i već se osjećam loše, iskompleksirano, preispitujem sebe i osjećam krivicu, iako znam da ne bi trebalo da dozvolim da zbog njih preispitujem svoju vezu, u kojoj mi je lijepo. Trebam dane da se resetiram.
Nema boljeg osećaja od toga kad se gledaš sa nekim i sve vam je jasno. Jednostavno se razumete. Bolje od seksa.
Mi smo to imali.
U vezi sam sa momkom preko 5 godina, mladi jesmo ali iskreno ja mislim da je vrijeme da se skrasimo i počnemo zajednički život oboje radimo imamo poslove, ja i završavam studije ostao diplomski da odbranim. Međutim na moj spomen zajedničkog života on kaže da je rano i da sačekamo još koju godinu čak mi nekad prebaci kako sam debela. Želim da napomenem da je u par navrata sam govorio da treba da živimo zajedno i krenemo planirat sve bude uredu međutim on brzo odustane, previše se daje u poslu i mislim da mu je to trenutni fokus što nije bilo uvijek.
Nakon 2 i pol godine veze, osjetim da to nije to. Težak je karakter, voli me, ali ja patim.. pokrenula sam puno toga da dođem živjeti u njegovo mjesto, posao još uvijek nisam dobila, godinu dana radimo na bebi, još uvijek nisam ostala trudna.. iskreno što dalje mislim da su to sve znakovi odozgora. Trebam dobiti menstruaciju za tjedan dana, ako dobijem.. mislim da ću odustati od ovoga. Vratiti se u svoj grad.. jedino što ću morati čekati još mjesec dana da riješim stambeno pitanje... :/
Mnogo su me frustrirali vlažni snovi u pubertetu. Brinuli su me jer su se nastavili i tokom početka 20-ih godina. Svašta sam isprobavao da ih izbegnem. Najdelotvornija taktika bila je edging (to je masturbacija koja treba da vas dovede do orgazma a onda se obuzdate i izbegnete vrhunac). Ovo će većini delovati mazohistički ali meni je pomoglo. Jedini problem je što kad nešto radite svaki dan, to vam pređe u naviku. I sad kad se bližim 30. godini moram ovaj proces da izvedem bar jednom dnevno. Kakva su vaša iskustva? Da li ste imali neku tehniku za obuzdavanje nagona ili ste čekali da godine odrade svoje?
Svaki put kada prođem pored Vukovog spomenika i ugledam ljude koji stoje u redu i čekaju taj 1 obrok koji deli "Solidarna kuhinja" osetim ogromnu tugu. Nisu to samo Romi i beskućnici.... To su penzioneri, samohrani roditelji, ljudi koji su ostali bez posla pa im je problem da premoste sa obrocima do kraja meseca..... Jako me rastužuje kada ugledam taj prizor i često pomislim koliko je siromaštvo zapravo prisutno u našem društvu. Možda imam pogrešnu procenu, ali mi se čini da je iz godine u godinu taj red sve veći i veći.... 😔
Danas me radna kolegica ujela za srce. Mnoge stvari sam prešutjela, nisam htjela probleme. Ali danas sam ja došla do kraja. Čuvala sam radno mjesto i njoj i sestri joj, ali više ne. Reći ću stvar koju šutim već 6 mjeseci i ostat će bez posla.
Lupala sam bivšem usred noći na vrata. Nije hteo da otvori.
Bili smo prijatelji godinu dana, više manje u grupi, ali onda smo se on i ja krenuli družiti i u dvoje. Krenuo me ispitivati dosta osobna pitanja, zvati me, pisati mi i sve. Za rođendan sam bila u drugoj državi, od njega u ponoć dobila video kako pjeva sretan rodenđan (ne zna hrvatski) da bi me za dva mjeseca doslovno ghostao, a radimo skupa. Eto, ne znam.
S obzirom na zarade noktarki i frizerki, ne pristajem kao doktorka medicine na manju platu od tri hiljade evra mesečno. Pre pola veka su lekari dobijali stan ili kuću da bi ih doveli da rade u nekom selu - danas nude samo platu duplo manju od zarade solidnog zanatlije i ništa drugo. Poštujem sve ljude, ali poštujem i svoje obrazovanje, odgovornost i značaj koje radom snosim i sa čime mora biti usklađena i plata.