Mrzim što na pitanje "šta ima?" mahinalno odgovorim "eo" ili "eo malo", kao da imam blažu mentalnu retardaciju!
Uvek kada kupim nove patike hodam tako da ne savijam prste.
Idem sama negde po kraju, tu sedi 5/6 momaka. Jave mi se, viču ćao, ne znam ni ja. Ako im se javim, ispadam laka, ako samo produžim, onda sam nafurana kobila. Bila bih zahvalna da saznam šta na kraju treba da radim. :(
Počele su da mi šalju zahteve za prijateljstvo drugarice nekih likuša koje su prijatelji sa mojim verenikom. I sad ja, kao pravi detektiv, provaljujem veze između svih njih. Više posla oko njih nego oko svadbe. :)
Ponekad poželim da mi neko hakuje profil i pošalje mu poruku, pošto ja očigledno nemam dovoljno hrabrosti.
Najviše me boli to što sam u životu bio mnogo više poštovan nego voljen, da ne kažem da nisam nikada bio voljen. Srce mi se slama zbog toga, i ja sam ljudsko biće, valjda.
Kao mala u vrtiću sam se upiškila, i vaspitačica me je poslala da iz svog ranca donesem rezervnu garderobu, i kada me je presvukla dovela me je u hodnik da joj pokažem koji je moj ranac, u koji treba da stavi mokre hulahopke, suknjicu i veš, i ja znajući da će majka kući da me grdi, pokažem na ranac od nekog dečaka. Ona je spakovala, i sutradan mi je dečakova mama donela čiste stvari.
Svaki put kad jedem one male koka-kolice (gumene bombone), uvek im prvo odgrizem čep, pa tek onda pojedem onaj ostatak.
Često i ja poželim da sam iz Engleske, Švedske, itd. pa kad dođem rodbini u Hrv da se ceo svet vrti oko mene i da se svi nalože na mene.
Мислим да ме нико неће волети толико, колико ме је волео бивши дечко. Иако не осећам ништа према бившем и имам тренутно везу, фали ми то осећање да будем толико вољена.