Otac nas je napustio pre 5-6 godina i ne znamo sta je sa njim. Cesto se pitam sto mu je to sve trebalo i gde je on sada. Jeste da sve pomislim u sebi, jer su mama i brat zabranili da se o tome prica u kuci, jednostavno umro je za njih. Za mene nije, ali o tome ne pricam ni ja.
Imala sam potrebu da se nekome ispovedim, pa sam to uradila ovde.
Plašim se da nikada neću biti srećna, ali onako zaista srećna.
Mrzim ljude koji ne ne znaju pristojno i tiho da mi kažu da mi je otkopčan šlic, već se proderu i onda svi gledaju u mene.
Pitam se... Zašto se uvek kaže "sve u 16", zašto ne 15 ili recimo 8?
Svaki put kad ćaća uđe u kuću i vidi mene na laptopu sa slušalicama kaže: "Onoga ce struja ubit".
Prodajem lubenice pored jednog seoskog puta u Istočnoj Srbiji i volim svoj posao.
Da mi nije sina starog godinu dana ostavio bih svoju ženu iste sekunde bez razmišljanja. Dok nam se nije rodio sin bila je najbolja žena na svetu. Otkako smo dobili dete postala je nervozna non stop, nema ni malo strpljenja za njega i njegove potrebe, stalno se nešto dere. Za moje potrebe i da ne govorim, stalno joj nešto smeta, a kad pokušam razgovarati sa njom ona samo kaže da je sve ok i da je to samo faza kroz koju prolazi. Trudim se iz petnih žila da joj u svemu budem podrška da joj maksimalno olakšam sve oko deteta jer je to i moje dete, pomažem u kućnim poslovima, svi govore kako sam brižan otac i dobar muž ali to kao da njoj ništa ne znači. Ne znam koliko ću još izdržati ali zaista ne bih želio da moj sin odrasta uz razvedene roditelje i samo zbog njega sam tu pored nje i trudim se i dalje uz nadu da će se vratiti u osobu kakva je bila pre nego što je postala majka...
Sa 16 sam imala tumor na jajnicima, operacijom su izvadili tumor, ali i jajnike.
Prošla sam kroz svašta, od tuge, pa sve do sreće.
Danas mi je zdravlje najvažnije.
Tada sam mislila da ću biti dobro bez djece, bez svoje djece...
Danas imam 29 godina, opći sam kirurg i sretna sam. Radim ono što volim. Operiram. U bolnici sam spoznala koliko sam zapravo sretna da tada nisam umrla.
A kada dođem kući čeka me najdivniji muž na svijetu i naša prekrasna kčerkica Dea koju smo posvojili prije 9 mjeseci.
Život je uistinu lijep!!
Borite se za svoju sreću!!
Pitam ja malog od komšije kako uči u školi, imal petica. Kaže on: Ma ima, dobijaju djeca...
Koliko nije normalno vreme u kome živimo, shvatila sam kada mi je drugarica rekla da ne želi da ima više od jednog deteta, kako ne bi upropastila liniju.