Na granici uvijek posumnjam u svoju izjavu kad carinicima kažem da ništa nemam da prijavim. A to je u 99 posto slučajeva.
Imam 19 godina i ne smem da spavam u potpunom mraku jer tripujem da pored mene šetaju bube. Sramota me da objavim ovo čak i kao anonimac.
Spremao sam nesto u kuhinji, moja devojka je pušila cigaretu u drugoj sobi. Ušao sam da joj kažem da je doručak spreman, plakala je... ,,Umro je (ime njenog druga)" Ispričala mi je sve o njegovoj patnji, bio je siromašan, bolovao je od opake bolesti, skroman, nikada se nije žalio na loš život, bio je dobar drug, jako pametan i talentovan dečko. Umro je, jer su kasno skupili pare za lecenje. Osetio neizdrzivu težinu na grudima, nisam plakao, ali ovo je gore, nisam mogao da dišem. Sada kad god mi je teško da uradim nešto (od jako teških do jako banalnih stvari), kažem sebi ,,Na šta se ti žalis piz*o? Kada si ti u životu zaista patio?"
Moj otac je alkoholičar. I sad kad mi neko kaže da pare nisu bitne u životu... jesu, itekako, da ih imam otišla bih istog momenta sa majkom samo da promenimo to bolesno okruženje.
Kad sam bila mala, našla sam mamine lakove za nokte i nalakirala obrve. Dobila sam takve batine da me i sad du*e boli kad pomislim na to.
Izgubila sam roditelje kada sam imala nepunu godinu dana, živjela sam sa strikom/amidzom. U školi sam mrzila pismenu vježbu na temu:,,Opis majke.'' , ja sam uvijek opisivala striku/amidžu i mnogo me je boljelo jer nisam poznavala svoju mamu. Takođe mnogo mi je teško kada moje prijateljice loše govore za roditelje kada ih iznerviraju, a ja bih sve dala da jedan dan provedem s njima.
Čitav život sam u tripu da me roditelji prate kada idem da se vidim sa dečkom. I sada, kada treba da se vidimo obavezno sačekam ispred kuće 2-3 minuta da vidim da li će izaći za mnom, naravno nikada nisu izašli.
Profesor istorije mi je govorio: 'Blago kući koju promašiš!' A 15 godina kasnije se udam za njegovog sinovca!
Svi kažu da je prijateljstvo u troje nemoguće. I sama sam se uverila u to jer sam kroz osnovnu večito bila u takvim grupicama i osam godina sam provela plačući. Na kraju sam ostala samo ja sa jednom drugaricom. Mislile smo da nikad nećemo da se sprijateljimo sa još nekim, jer su nas sve ženske osobe povredile, samo smo nas dve uvek ostale zajedno. Dođe gimnazija i tamo počnemo da komuniciramo sa drugim devojkama i vremenom se združimo sa dosta njih, ali sa jednom posebno. Od tad smo nas tri nerazdvojne. Volim ih podjednako i između nas uopšte nema podvajanja. Ona se nekad plaši da je ona treća i višak jer je kasnije počela da se druži sa nama ali nije tako, niti smo joj ikad dale razloga da misli tako nešto.Sad završavamo gimnaziju i nas tri smo i dalje kao jedno. Postoje još predobrih drugarica pored ali samo su njih dve moji prijatelji. Zahvaljujući njima sam se uverila da je ipak prijateljstvo u troje moguće, jeste retkost ali ako ga gradiš bez ljubomore, laži, ogovaranja, ipak može da uspe.
Za ovu ispovest je bitno da napomenem da sam muško i da imam drugaricu koja voli da zbija neslane šale. Jednom prilikom kad smo bili sami kod mene, kada je čula moju kevu da ulazi u kuću, na brzinu je rasčupala kosu, a kada je keva ušla u sobu pravila se da zakopčava šlic. Ja sam sav pocrveneo, ona je složila zbunjenu facu, a kevi je bilo neprijatno i brzo je zbrisala iz sobe :))