Svaki put kada pisem na casu pisem sto sitnije mogu, da bi izgledalo da imam manje da ucim. Lakse mi tako :)
Ne znam kako kod vas, ali u našoj familiji je večera u najmanje 87% slučajeva bila da se podgrije šta je ostalo od ručka..
Imam skoro 36 godina i tek sam prošle godine upisao fax. Smešno je što su ljudi oduševljeni ili zgroženi, sredine nema....kao da nije samo moj život u pitanju.
Svaki put kad mi telefon zvoni, nikad se ne javim odmah, iako je telefon uvijek pored mene.
Pitala sam svog malog brata, od 7 godina, šta će biti kad poraste. Dok je on razmišljao, ja sam očekivala da će reći doktor, profesor i sl. Njegov odgovor je bio..TATA.
Od kad sam tatu pitala " Esi mi dobaar?" iz zezanja, posle toga kad god me vidi pita me esi mi dobraa :DD
Nemam nikakvog poštovanja prema ljudima koji su otišli u inostranstvo da rade. Ne mislim da su izdajice, ali da su u neku ruku kukavice, to svakako. Najlakše je stopiti se sa prosekom i utopiti se u ovo sivilo, ali je odlazak u tuđinu, kako bi radio za stranca, čin očajnika ili samoživnika. Ako ti se ne sviđa kako funkcioniše društvo, probaj da promeniš nešto. Odlazak nije lak, ali je odustajanje od borbe za tvoje mesto u tvojoj zemlji zapravo predaja. Srce me boli kada vidim kako mi grad u kojem sam se rodio i odrastao propada. Još više me boli način razmišljanja mojih drugova i sugradjana, koji jedini izlaz vide u odlasku sa strane. Nemce, Švajcarce, Austrijance... ću uvek poštovati jer su sami stvorili društvo i sistem koji omogućava našim ljudima da tamo rade, borili su se za svoju zemlju, nisu bežali u tuđinu!
Moje najbolje drugarice su dve blizanke, mnogo ih volim i ruku u vatru bih stavila za njih. Ali one imaju manjak samopuzdanja i ne znam kako da im objasnim da se ne smatraju manje vrijednima i da ona prava ljepota dolazi iznutra, svaki put kada poželim da im kažem tako nešto uglavnom ne ispadne onako kako sam zamišljala i ispadnem budala.