Prošlog leta ugostila sam ćerku svoje prijateljice koja ima 16 god i totalni sam joj idol...Dok smo šetale gradom svaka druga osoba mi je se javila (živim u malom primorskom gradiću)... I posle neke 15-20 osobe koja me je pozdravila, ona me je značajno pogledala i rekla : Neno pa ti si poznata :)... I osetila sam se tako važnom uprkos činjenici da sam obična prodavačica cipela.
Soba mi je konstantno u haosu i imam osećaj da će čitav život biti tako. Danas kad smo spremali kuću rekao sam mami: "Meni pod hitno treba kanta za smeće". Mama: "Ne, sine, tebi treba kontejner".
Ulazi ćale u kuću, ostavlja otvorena vrata i keva se dere "zatvaraj vrata, gle uđe mušica, ma bumbar, koji bumbar obad!", i tek će ćale "mlada znaš da obad voli da ubada" i pogleda me i kreće da se smeje, šta da radim, plakao sam od smeha.
Plašim se da mi devojka ne ostane u drugom stanju, jer nikako ne želim decu sa njom.
Sa sela sam, upisao sam srednju u jednom većem gradu. Koliko samo ponižavanja i vređanja zbog toga odakle sam...
Najviše volim kada sam sama u kacelariji...Tada se izujem (u čarape) i tako šetam jer imam osećaj kao da sam kod kuće...
Uvek postoji ona jedna pesma, koja nosi toliko uspomena da kad je slušaš, ne možeš da se ne rasplačeš.
Studiram medicinu, 5 godina. Sve mi je dosadilo, hoću da napustim i pokušam da upišem filmsku režiju. Ako se pitate zašto želim da napustim takav fax, e pa rećiću vam. Neki dan sam bio na onkologiji, (onkologiju sam najviše volio) i sve mi se smučilo, kad je profesor morao da kaže roditeljima da njihovo dete-kćerka (18) ima karcinom dojke. Gledao sam jadne roditelje, bilo je strašno. E zato neću da budem doktor. Osoba kojoj će se svi diviti i svi poštovati a moram da saopštavam takve stvari. Umetnost je nešto posebno, tu nema plača, bola, jada... sve je gluma... e to je ono što ja hoću. Držite mi fige, moji još ništa ne znaju.
Fascinira me mesec. Divim mu se. Ne znam zašto. Često kada sam duboko u sebi nekako tužna ja izadjem napolje i gledam mesec i osećam se bolje, relaksirano.