Džabe mi što imam krov nad glavom, tri obroka dnevno, pa čak i internet mogu da priuštim. Džabe što me to čini delom "povlašćenog" stanovništva. Kada se sve ostalo u mom životu već dve decenije raspada, kada svaki dan moram da gutam nepodnošljiv bol sa osmehom, da se sakrivam kad plačem...bar jednom, samo jednom da mogu da priuštim sebi da se požalim da mi je teško, makar anonimno, makar strancima. Žao mi je što sam slaba...i sramota me je što i sada plačem, ali bar niko ne vidi.
Ne znam kako kod vas, ali u našoj familiji je večera u najmanje 87% slučajeva bila da se podgrije šta je ostalo od ručka..
Lepim žvake ispod stola u mojoj sobi već duže vreme :(
Jednom prilikom, dok sam skidala nausnice, otac mi je ušao u sobu, pogledao šta radim i obratio mi se rečima "Gde si, Karađorđe?"
Stiskam jače dugme na daljinskom kada je slaba baterija u nadi da ću promeniti program.
Kad sam bila mala mislila sam da sve ispovijesti budu objavljene.
Moji roditelji u kuci gledaju Sulejmana Veličanstvenog. U jučerašnjoj epizodi su ubili Ibrahima. Danas dolazi mama s posla sva zabrinuta i govori tati: "Večeras je sahrana Ibrahimu".
Uvek me je zanimalo pre koliko su godina moji baba i deda poslednji put spavali.
Devojka mi trenira kik boks, hteo bi da je ostavim ali se plašim da će me prebiti.
Kad sam u autobusu svaki čas proveravam da li su mi novčanik i telefon u torbi.