Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Idu mi na neku stvar attention seeking whores na Facebooku koji postavljaju statuse koji mame pitanja, tipa: "Desila mi se divna stvar danas!" ili "Strašno, ovo je neverovatno!" i kada ih tako na statusu pitaš o čemu se radi, glume da su zaostali i odgovaraju kako ne mogu da kažu, nije za javnost i sl.
Poseban krug pakla za takve, nabijem ih na kuki!
Imam brata i sestru koji su dosta stariji od mene i kad sam bila mala oni su studirali. Za to vreme roditelji su im uvek slali sve što im treba, a meni zakidali zbog toga. Sada, kada ja treba da studiram i kada očekujem koliko su i oni dobili, oni i dalje troše sve pare na njih, a meni šta ostane. Nemam srca da im kažem da ih ne bih povredila, čak sam i previše skromna, ali sve mi je teže i teže da izdržim.
Prije tri mjeseca sjedila sam u kafiću sa čovjekom svog života. Bližilo se 11 sati navečer i on je rekao idemo malo prošetati. Sjeli smo u jedan obližnji park i on me nakon nekog vremena zaprosio. Ćutala sam, ni jedna pametna misao mi nije pala na pamet, samo sam ćutala tek onako nekih 60 sekundi. A onda je on rekao: "Pobogu odgovori nešto,umrijet ću." A ja sam ga pogledala i nasmiješila se, nasmiješio se u on. Bio je to najljepši i najtopliji osmijeh koji mi je neko poklonio u životu. I sada već puna tri mjeseca prvo što ugledam kada se probudim je taj lijepi osmijeh koji strpljivo bdije iznad moje glave čekajući da otvorim oči i ugledam ga. :)
Kad sam se upisivao u osnovnu školu želeo sam da upišem odmah treći razred jer je tu išla devojka u koju sam bio zaljubljen.
Došla mi je tašta u kuću, i sad više nema mesta za mene... Uslelila se lagano dok sam bio na mnogim službenim putovanjima satirući se od posla ne bi li platio ratu kredita za stan... Dok sam patio zbog razdvojenosti od deteta, i skupljao snagu da radim još i još od pomisli da to radim za mog malog sina, kod kuće mi se zauzimalo mesto, guran sam u stranu, moje su reči izgubile smisao, moje misli izgubile vrednost, svaka rečenica je dobila tumačenje, značenje i prevod (nažalost pogrešan iz razloga traženja pozadine tamo gde je nema), od brižnog oca okaraketrisan sam kao psihopata sa jednim jedinim ciljem: maltretirati svoju ženu! I sad ne mogu nikuda. Moje se reči ne čuju, svedoka nemam, a tašta likuje i sladi se jer će na kraju svoju ćerku da uvuče u standard njihove porodične sudbine. Baba: sahranila muža, oterala snahu, sama čuvala unuke i od njih napravila promašaje. Njena ćerka - moja tašta: sahranila muža, trudi se da otera zeta i da čuva unuče sama. E, nedam te, sine moj!
Za 4 godine studiranja, svako učenje ispita sa mnom je proveo moj mačak Džeki. Zajedno smo jeli, zajedno spavali, ja sam učio na glas, on je spavao, ponekad slušao, a poneki list knjige je i pojeo. Uvek je bio tu, čak i u njegovom omiljenom mesecu februaru kad je meni najteže, nije me napuštao. Položio sam poslednji ispit, diplomski je završen, odbrana je sledeće nedelje. Odlučio sam da odbrana bude pred prijateljima i rodbinom. I odlučio sam da nema te sile na ovom svetu koja će me naterati da ne povedem moju najdražu vreću buva, mog Džekija!
Često padam u depresiju, razmišljajući o tome da sam samo mali, nebitni mehurić u svemiru.
Drug završio fax, oženio devojku sa medicine, dobio dete, a ja evo jedem kinder jaje i nerviram se što mi je igračka glupa.
Stvarno ne razumem one momke, koji kad se sretnu, ljube se u obraz. Pokušavam, ali ne razumem ih. Čudno mi je to. Zašto ne mogu jednostavno da se rukuju?