Kad podvlačim skriptu dok učim mogu opušteno da uzmem valjak za krečenje umesto markera, jer mi je sve važno.
Imam 33 godine i odavno sam samostalna. Sad sam na godišnjem odmoru kod mame i ispunjava mi sve želje-pravi palačinke, češka po leđima, donosi kafu u krevet...kako prija. Mogu barem jednom godišnje da budem mamina maza.
Upoznao sam curu koja se zove,verovali ili ne,Dvorana.Bio sam idiot,mislio sam da se šali,pa sam rekao,drago mi je,Stadion...
Svaki put u taxiju pričam neku drugu priču. Jedan put imam dvoje djece, drugi put sam vozačica kamiona i sl. Preporučujem- odlična zabava!
Danas je moj troipogodišnji sin uzeo moj telefon i odneo ga psu, da bi njegov pas mogao da zove drugare da mu dođu, jer misli da mu je dosadno... Telefon mi je skroz uništen i nije mi ga žao uopšte.
Kad sam se rodila , tata i kumovi su se toliko napili da su jutro nakon mog rođenja morali da odu u porodilište da provere dal ' sam beše muško ili žensko .
Pre par dana sam se posvađala sa majkom kao nikad ni sa kim u životu zato što mi je rekla da vodim računa dok sam u vezi sa dečkom jer ga ne poznajem još uvek baš dobro i to preko telefona dok sam bila u njegovom društvu. Posle 2 dana on je raskinuo sa mnom bez ikakvog objašnjenja. Da li je to uradio zbog toga što je čuo pridikivanja moje majke ili iz nekog drugog njemu poznatog razloga, ne znam, ali znam da se užasno kajem što sam tako loše postupila sa majkom iako znam da je bila u pravu.
Dok smo bili zajedno, poklonio mi je viski koji je bio namenjen da ga popijemo kad ja diplomiram. On živi u inostranstvu, nisam ga videla tri i po godine, došao je u Srbiju, a juče sam saznala da se ženi do godine. Videti ga sigurno neću, iako smo u istom gradu. Zato sam sinoć načela dugo čuvanog Jack-a, nazdravila za njegovu sreću, pustila po neku suzu i na nogama dočekala zoru. Posle 5 godina njegovog prisustva u mom životu, kao senke koja me non stop prati i vreba, i sa 10000 km razdaljine i vremenske razlike, svega dobrog i lošeg, ja i dalje znam da je on čovek mog života ali zatvaram to poglavlje. A od sudbine niko još nije pobegao, i u to ime živeli.
Glumica sam u pozorištu i najbolje se osećam kada posle odigrane predstave stanem pred publiku i slušam aplauz, a on ne prestaje... Publika ustaje, i dalje aplaudira, svi imaju na licu onaj zadivljen pogled i svi me gledaju sa poštovanjem. Tada se setim zašto volim pozorište, i to mi je podstrek da radim ono što volim!