Užasno se osećam jer sam zaključila da želim dete sa nekim ko nije moj dečko.
Mrzim kad pričam drugu svoje probleme, a on me gleda u sise kao hipnotisan. o.O
Radila sam dva mjeseca u kafiću da bih zaradila novac i otišla u Pariz. Niko nije vjerovao da ću uspjeti.
Imam alternativnu ličnost koju predstavljam po forumima, jer me je sramota da ulazim na njih kao "ja".
Neretko se javim na jutarnji alarm, i po 5 minuta ponavljam halo, halo, haloooo. Dok ne ugledam zvončiće na ekranu.
Najviše se obradujem stvarima koje nađem u jakni, koju nisam dugo nosila.
Poslao sam devojci poruku ''Mislim da treba da raskinemo'', odgovorila je ''Ja se ne slažem :)'', tog trenutka sam odlučio da je oženim.
Uvek kad idem kod frizera bude mi glupo da idem sa prljavom kosom.
Kada sam odgovarala patologiju, rekla sam da se obdukcija vrši na živom lešu...
Zadovoljna sam svojim životom i položajem, ali se često pitam šta bih zaista postigla da mi roditelji nisu to što jesu... Nekako osećam da je to sve njihova zasluga i da se uvek kroz život provlačim "preko veze".