Imam toliku želju da radim nešto za leto, dok svi ortaci hoće samo da uživaju, lepiću nalepnice u nekoj fabrici i osećam se strava.
Razišla sam se sa momkom nakon 5 godina veze, jer mi je priznao da se bavi kriminalom, a ja preko toga nisam mogla da pređem, iako ga volim. Nekada sam ga zamišljala kao oca moje dece, a danas ga se stidim. Niko za ovo ne zna, osim moje sestre, koja mi je i pomogla u donošenju ove odluke. Nadam se da ću istrajati, iako mi je teško, jer celog života slušam srce, a ne glavu, ali ovog puta moram postupiti razumno.
Dugo ju pokušavam osvojiti i napokon sam dobio nadu da ću uspeti, ali sinoć me videla kako šetam sa drugaricom. Ona ne poznaje tu devojku i sigurno misli da imam nešto s njom. Pozdravio sam ju, ona se lepo nasmejala i produžila. Kasnije sam ju zvao na mobilni, nije mi se htela javiti. Hteo sam da joj kažem da ju volim!
Pre neki dan me je nazvao otac da me pita da li postoji neki voćnjak u blizini mog stana. Razmišljam možda hoće čovek da peče rakiju ili nešto slično. Kažem mu mislim da ima ali nije toliko blizu, što? Odgovara- Ne bilo ti teško idi prošetaj malo nekad...ja opet što? Pa možda ti ko Njutnu padne neka jabuka na glavu, p ti m, pa završiš taj fakultet već jednom!!! Tata kralju!!!
Nikada na tiketu nijesam stavio da će tim za koji navijam da izgubi.
Jednom sam ganjao krmaču koja je pobjegla skoro 3 kilometra od kuće, srećom uhvatili smo je na kraju.
Imam hiperhidrozu (preterano znojenje) pazušnih jama i to veoma loše utiče na moj socijalni, ljubavni i poslovni život.
Uvek kada podrignem, iako sam sama u prostoriji po inerciji kažem "pardon".
Pre 4 god devojka mi je doživela tešku saobraćajnu nesreću, 2 nedelje je bila u komi. Tad sam imao 20, svaki dan pre/posle faxa kad god sam mogao bio sam u bolnici i sedeo pored nje, pričao joj ili samo sedeo i posmatrao je. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio mobilni, naša pesma (Kelly Rowland - When Love Takes Over)… Izašao sam da se javim, kad sam se vratio u sobu, ona je sva mamurna otvarala oči, nasmejala se i rekla: “volim te”… (taj mali smešak, bio je najlepši ikada). A dalje… dalje se samo sećam zvukova: pištanje kardiograma, vika sestre i doktora, zvuk defibrilatora, njegovi udarci… I rečenice: “ne, stani, otisla je… 11:42”
Svake godine 20.09. ma gde god bio šta god radio u 11:42 pustim istu pesmu, progutam ogromnu knedlu, suzdržim suze, i kazem: “i ja tebe”.
Obožavam da kada sam u autobusu, kafiću gledam u devojku dok ne provali, i kada se okrene i kaže to drugarici, ja nastavim da gledam negde drugde, a obe pokušavaju da uhvate kada ću ponovo pogledati.