Kad god baba kaže "erkondišli" umesto "erkondišn" ili "fem" umesto "fen" ili "pemzija" umesto "penzija", ja je ispravim, a ona mi kaže "more puši k....". :(
Kad mi mašu klinci iz busa, uvek mašem i ja njima. Jer se uvek setim kako je meni bilo žao kad mi neko ne uzvrati...a i ulepšaju mi dan! :)
Kada me traže u kući, a ja sam u wc-u viknem "u kancelariji sam!" i svi znaju gde sam!
Ne razumem i pitam se ko je odredio da devojke brinu da li muškarci od njih hoce ''samo jedno'', a da muškarci ''brinu'' da ih bude što vise. o.O
Kao mali našao sam u fioci ćaletove pare za račune, uzeo sam ih, otišao u prodavnicu i za sve pare kupio kinder jaja. Došao sam kući pojeo sva jaja i napravio brdašce od folija. Kada je došao ćale ubio je boga u meni, posle nekog vremena ulazi tetka i donosi mi kinder jaje, a ja još plačem pored onog smeća što sam napravio.
Meni ne treba davati telefon. Jedan mi je upao u wc šolju, drugi u smesu za palačinke, treći je pao sa 4. sprata I NIŠTA, a sledeći put je pao sa kreveta (10 cm visine) i sje*ao se ekran.
Mrzim kada pričam nešto i u pola priče zaboravim kako se ta reč kaže na srpskom, a znam kako da je kažem na engleskom.
Preživela sam predinfarktno stanje sa 19 godina. Ni jednog trenutka nisam spustila glavu i mislila na najgore, jer me je otac naučio da sa pesimizmom neću daleko stići. Od tada, sam uvek nasmejana, čak i ako ne ide sve kako treba u životu, ja sam i dalje radosna, jer ništa nije preče od zdravlja.
Kada sam u firmi, a šefica nam ne dozvoli da odemo na pauzu ja odem u toalet i pevam: "Ovo je moja kuća, živeo sam tu" i vratim se posle petnaest minuta.
Volim da dođem na posao pre svih. Skuvam kafu, uživam u tišini i polako se spremam za haos koji me čeka tog dana.