Dečko mi nikada nije rekao da sam lepa, a dugo smo zajedno. Kaže mi uvek da me voli, ali nikakav kompliment od njega nikada nisam dobila...
Jedno veče sam spremao sebi nešto da pojedem i kada sam završio krenuo sam da to odnesem do stola i ispalo mi je sve na pod...bio sam toliko gladan da sam sve pojeo sa poda!
Danju čitam Ispovesti a noću se borim protiv kriminala.
Juče ujutru mi je u devet sati zazvonio alarm na telefonu. Bio je to podsetnik za rođendane. Pisalo je: Mama 52. Samo što ona više nije tu, već godinu dana. Na trenutak mi je srce stalo...
Ladno mi se jutros iselila devojka iz stana...a uselila se prošle nedelje nakon što smo se oboje razveli... a bio sam uverenja da je ova zaUvek.
Počela sam iz prijatelja na fejsbuku da brišem čak i ljude koje poznajem, a čije objave mi izazivaju alergiju. Život je lep!
Živim u jednoj varošici na jugoistoku Srbije. Svaki put kada treba da pravilno akcentujem reči osećam se veštački.
Jednom prilikom sam pitala tadašnjeg dečka: "Da li bi ikada bio u ozbiljnoj vezi sa devojkom za koju znaš da ne može imati dece?" , odgovor je bio: "Ne bi, ipak volim decu i želim da ih imam mnogo." Pitanje nisam postavila bez razloga. Bili smo neko vreme zajedno, zavoleli jedno drugo. Priznala sam mu da neću moći imati decu. Nije mu bilo jednostavno. Lečila sam se - bezuspesno, tada je bio uz mene ali sam ga pustila da traži svoju sreću negde drugo.
Svaki dan se pitam da li cu naci nekoga koga cu zavoleti i ko ce reci: "Pa možemo i usvojiti bebu." :)
Predprošle godine, pred kraj decembra išla sam sa mamom da kupim neke stvari za Novu Godinu. Posle kupovine, kada smo krenuli kući, mama mi je priznala da je trudna, ja sam počela da se derem na nju, govorila joj da ni ona ni tata nisu normalni i terala je da abortira. Čim sam došla kući nazvala sam najboljeg druga i počela sam da plačem i rekla mu to sve, on mi je rekao da nisam normalna, da treba da budem najsrećnije na svetu.Mama je imala u planu da abortira, ali ju je tata sprečio.Kada se moj brat rodio, pre godinu dana, kada je stigao kući, kada sam ga onako malog i bespomoćnog ugledala u krevetiću počela sam plakati, nisam mogla da verujem šta sam tražila od mame, Tata mi je rekao da je to normalno, da svi ljude greše, i da mu je drago što sam se pokajala. Danas, ja se od mog' brata ne odvajam, bukvalno ga u celoj porodici najviše volim, i on je takođe mnogo vezan za mene. Imam još jednog brata, koji ima 12 godina, ja imam 16, i sad' tek shvatam koliko sam bogata ustvari.
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.