Čudne su mi djevojke koje skaču,vrište kad ih neko vidi u donjem vešu, a na plaži u kostimima hodaju kao sve sretne.
Zar može život da se promjeni u trenutku... Bila sam najsrećnija djevojka do prije 10 minuta kada mi je moj dečko nakon što me je dovezao kući rekao: "Ovako, ja raskidam. Ne mogu više da polažem račune." Izašla sam iz njegovog auta bez ijedne riječi. Ne mogu da opišem kako se osećam. A maštala sam da mu rodim decu jednog dana...
Imam 26 godina, a ni dalje ne razumem šta znači "Zini da ti kažem", a blam me da nekog pitam, a što je najjače, često koristim tu frazu...
Voleo bih da mogu da okupim celu familiju,sve ujake, stričeve, tetke, strine, babe, dede, braću i sestre da napravimo jednu zajedničku sliku i da je okačim na zid.
Nikad nisam imala hrabrosti da kažem baš sve što mislim.
Kada sam u nekoj konverzaciji sa autoritetima, tj. nadređenima (pošto sam student, tu pre svih mislim na profesore, kako u srednjoj, tako i na faksu) nasmejan, predusretljiv, empatičan i uz izbor pristojnih reči, ljudi oko mene imaju tendenciju da to tumače kao dodvoravanje iliti šlihtanje, iako to ne radim iz tih namera, već zato što prosto smatram da se lepo vaspitanje i kultura komuniciranja treba pokazivati uvek i svuda.
Sarajevo, 1984.g., Olimpijske igre, grad prepun turista. Na samom otvaranju upoznam "neku" švabicu, zbližili smo se u tih desetak dana, pili, pušili, "kresali" se. Nakon što su se igre završile, otišla je nazad kući, više je nikada nisam ni čuo ni vidio, niti mi je na um pala kada, bili smo jedno drugome avantura, i to je to. Devet godina kasnije, Sarajevo je pod opsadom, granate, meci, pršti na sve strane, a jedan zalutali geler me pogađa u međunožje. Bolnica, operacija, i nakon toga saopštenje koje me je zaboljelo više od gelera: "ostaćete sterilni". Rat je već završio, ja dobio sjajan posao, no ništa mi nije imalo smisla. Imao par veza, ali kada bih rekao za moj problem, gotovo. Svijet mi se rušio. A onda jednoga dana, "nepoznata" žena i nepoznati momak mi zvone na vrata, na momku vidim svoje crte lica, u milisekundi sam proputovao 15 godina nazad. Da, pogodili ste, to je moj sin, nastao te zime 1984.g., od tog trena sam najsretniji čovjek na planeti.
Mrzim što svaki muškarac misli da je faca ako sa devojkom ima sex od po sat vremena i duže, a ne shvata da većina žena već posle 15ak minuta u sebi misli: "Hoćeš li više"? Tako da bi ste mogli malo da se opustite i da više razmišljate o kvalitetu, a manje o kvantitetu.
Mama i ja smo kupovale čarape na uličnoj tezgi gde nas je baka koja radi tu posavetovala koje da izaberemo rečenicom: "Uzmite ove, takve iste kod mene kupuju svi ovi poznati kosarkasi."
Sedim sa svojim društvom, sa kojim se družim godinama, i shvatam kako smo se vremenom promenili i da razmišljam o tome da su dosadni.