Ponekad se pitam sta u ovom trenutku radi žena koja će se jednog dana udati za mene,gde je,kako izgleda,kako se zove,o čemu misli. Možda baš čita ovu ispovest a ne zna da sam njen budući :)
Čitajući ispovesti shvatio sam koliko sam, u stvari emotivan.
Imam dečka rukometaša koji me redovno potapše po leđima kad me grli, valjda navika.
Vozio sam se sa devojkom na motoru. Obgrlila me je rukama, a ja sam se stiso najviše što sam mogao da bi ona opipala moje pločice (u pokušaju). Samo mi je u jednom trenutku rekla: " nemoj više stezati usraćeš se" počeli smo da se smejemo, a bilo me istovremeno I blam. Svejedno, obožavam je.
Kažem "evo me na pola puta" a još nisam ni iz stana izašla...
Na fizičkom u osnovnoj školi u nekom petom / šestom razredu kada smo preskakali kozlić, nastavnica je stajala pokraj njega kako bi pomagala svakom kome je potrebno. Jedna drugarica iz razreda je sva prestavljena u skoku slučajno uhvatila nastavnicu za s*su, ali jako, praktično se pridržala za nju. Ova se ispresavijala od bolova, a mi od smeha (u sebi)...
Posljednji put kad sam bila kod ginekologa i radila papa test, doktorica mi je dole prvo stavila neku malu spravicu za to, pa je rekla asistentici: "Mala joj je ova, dodaj onu za broj veću". Koji blam. Utripovala sam imam bunar dole, a i dečko me od tada stalno za**ava.
Kad vidim klince kako čekaju na pešačkom, da li sami ili sa roditeljima, uvek ispoštujem semafor i striktno na zeleno krećem da prelazim ulicu, da dete ne nauči pogrešno. A kad nema dece na vidiku, pretrčavam, ne mož' mi ni komunalna ni šoferi ništa.
Kad sam bila mala mislila sam da je pauk koji nosi automobile stvarno pauk i uvek sam se plašila da mi ne pojede tatu.
Fascinira me mesec. Divim mu se. Ne znam zašto. Često kada sam duboko u sebi nekako tužna ja izadjem napolje i gledam mesec i osećam se bolje, relaksirano.