Iako imam 19 godina, i dalje mi dođe da se rasplačem kad vidim divnu brižnu majku sa detetom, u prevozu, kod lekara, majke mojih drugarica. Ja imam majku, ali ona je bolesna vec 12 godina i s njom imam skoro pa nikakav odnos od svoje 7 i to me mnogo boli. Nikada me nije vodila lekaru, pevala uspavanke, ljubila za laku noc, grlila me ili me uhvatila za ruku i povela da prošetamo gradom. Puno puta me je vređala, jednom mi je rekla kako bi bilo bolje da me je abortirala. Ne osuđujem je, bolesna je. Mama, znam da me voliš na neki svoj način i znaj da mi fališ. Fališ mi do bola. Volela bih da mogu da se setim perioda kad nisi bila bolesna.
Mrzim što mi najbolje godine prolaze, a ja nemam s kim da ih podelim. Žalim što nemam prave ljude pored sebe, ali ne umem to da promenim...
Profesor me je pitao da uzme moj rad da pokaže mlađim studentima kako ne treba da se radi.
Najjači je moj šef koji kaže nemoj da dolaziš na posao samo zbog plate!!!! Jok zbog tebe dolazim.
Mnogo mi teško padaju rastanci, iako nikad ne zaplačem.
Kada me me mama nazove sa posla da joj nesto učinim, obično se setim toga tek kada čujem da se ulazna vrata otvaraju i da je ona stigla sa posla.
Kad sam jedini koji je budan u kući, odem u wc, stavim slušalice i pevam na playback ispred ogledala. Poslednji "koncert" je trajao sat i po.
Kad bi moji roditelji znali na šta je ličilo moje letovanje sa društvom, verujem da bih bila doživotno u karantinu.
Od kad sam naučila da podižem jednu obrvu, ceo dan provodim ispred ogledala.