Za Novu Godinu sam smuvao djevojku tako što sam joj prosuo priču kako imam neki poremećaj u mozgu, koji sam nazvao " latentna influencija " koji mi ne dozvoljava da lažem. Pošto mi nije vjerovala, onda sam lagano počeo da joj govorim kako ima mnogo pudera, ružne nokte, kako mi se ne sviđa njen parfem i da ima veliku baburu. Poslije toga smo završili u krevetu. Ne znam koja je pouka izvučena iz toga, ali pokusaću opet sa nekom drugom. Ili je ona bila glupa ili sam ja dobar lažov. :)
Nekad nisam svesna da mi se najlepše stvari dešavaju odmah tu ispred nosa. Obično kad je već kasno, ustanovim tako nešto.
Cenim ljude pred kojima mogu da govorim o svemu, a da ne razmišljam o tome da li je to ispravno ili ne.
Kada se osećam sam, i da su me svi napustili, odem negde pored autoputa i sedim na nadvožnjaku ili pored žice i gledam te ljude koji prolaze. I znam da se to samo u tom trenuntku dešava i da se nikada više neće desiti da se baš svi od njih nađu na tom istom mestu u isto vreme... To radim od svoje 10-te godine sada imam 20.
Do svoje 20. godine sam mislila da carinici žive na granici.
Jedva čekam zimu da mogu da nosim dukseve, džempere i sve što prekriva moj veliki stomak.
Ne umiijem da pričam viceve jer se zacenem i prije početka pričanja istih, i onda ja vrištim od smijeha dok me svi ostali zbunjeno gledaju.
Kao mali velika želja mi je bila da dobijem vazdušnu pušku "ptičaru" i za 14 rodjendan tata mi ju je kupio. Čim sam je otvorio uzeo sam dijabole i istrčao u nadi da ću ubiti kakvog vrapca.. Sat vremena sam pokušavao i nisam ništa mogao da ubijem. U jednom trenutku vidim jednog koji je bio na svega par metara od mene, opalim i ubijem ga. Plakao sam kao beba sat vremena pušku bacio i nikad više u ruke je nisam uzeo.
U poslednje vreme hvatam sebe kako živim od datuma do datuma. Tipa, ako je nešto bitno u subotu, kao da se tu završava život. Ne razumem samog sebe.