Imala sam komplikovan porođaj, dobijemo infekciju i beba i ja. Beba ostane na intenzivnoj, ja u sobi, cimerke se menjaju i donose im bebe, ja sama čekam. Na svu tu muku, posete nisu dozvoljene u tom porodilištu. Konačno mi donesu bebu da bude sa mnom, mleko mi kasni, ali pokušavam, srećna sam što je dete pored mene sve ostalo je nebitno. Dovode mi novu cimerku, saznajem da je i ona pedijatrijska sestra. Pokušavam da dojim dete, ne ide baš kako treba, ili ja ne radim stvari kako treba nije ni bitno. Zadremam... I čujem tu istu cimerku kako razgovara s nekim telefonom i kako se podsmeva tome kako ja pokušavam da dojim i kako ne umem da namestim dete itd. Evo sad posle godinu dana i dalje mi to padne napamet i volela bih negde da je sretnem i da joj kažem da nisam nikada srela tako zlobnu i nevaspitanu osobu.
Svake godine na Božić idem u sestre, ja svake godine kupujem darove i njoj i njenom djetetu i njenom mužu. Od nje svake godine dobivam isti izgovor, neman para. Malo me to povrijedi jer ja bi bila presretna i s jednim komadom Božićnog ukrasa, (nije da je turbo siromašna) da je od nje i od srca, može ga napraviti s djetetom ma od štapica za uši ako želi, al daj momenat jedan pažnje i želje, namjere, malčice truda. Sjećam se da majki isto nisam imala da poklonim ništa zbog tadašnje situacije, kupila sam glinu od tadašnjih 5kuna i napravila joj sunce, dan danas ga drži na zidu. Namjera je bitna ljudi ne vrijednost.
Živim u skladnom braku, žena na mestu a ja pažljiv i nikad joj nisam ništa opsovao niti ona meni. Deca punoletna, sin pevač, a i ćerka će izgleda biti pevačica. U subotu idemo po prvi put gledati sinov nastup pošto peva u blizini. Spremio sam dve hiljade evra i sve ću dati na muziku! Za familiju kakvu imam spreman sam dati sve pa i svoj život!
Šta ljudima nije jasno ako kažem da ne ljube moje dete (bebu) u ruke i lice? Ovo treba biti OBAVEZNO PRAVILO za svu decu od rođenja pa sve dok to sama ne budu znala da kažu. Apsolutno niko, ni baba ni deda, ni ujak ni tetka, a kamoli neko dalji, NIKO nema prava da se ljuti ako roditelji ne dozvoljavaji ljubljenje svog deteta. Ovo nije molba, ovo je apel, NE LJUBITE DECU (BEBE) U RUKE I LICE osim ako niste roditelj tom detetu!
Zaljubio sam se u njen glasan smeh, sve dok nisam shvatio da se iza njega kriju godine potisnutog plača.
Tada sam je zavoleo!
Ako niste doživjeli traume kao djeca, ako se niste brinuli o bolesnim članovima porodice, ako niste sahranili majku ili oca, brata, sestru, ako se čitav život borite a nije bolje, naravno da ćete reći "budite pozitivni, biće bolje", bla, bla. Shvatite da su neki ljudi rođeni da preživljavaju a ne da žive.
Boli me što će prema nekoj biti baš onakav kakav meni nije bio...
Nije smela da zadrži dete. Rekla mi je mora na abortus. Ja nisam mogao da utičem na nju. Sve mi je bilo čudno zato što je to želela i stalno pričala o detetu. Uradila je to i posle tri dana na nekom događaju se veseli i igra kao da ništa nije bilo. I tada mi je bilo jasno, a tek sada posle svega, da to dete nije ni bilo moje. Morala je to uraditi jer nije bila sigurna čije je. Svaka joj čast i neka joj Bog oprosti.