Venčao se komšija. €20.000+ potrošio na svadbu. Još su platili neku foru sa helikopterom. Tipična balkanska umobolna kič pijanka i dokazivanje, sa zilion istih takvih imbecila (zvanica). Prošlo je svega 7 meseci, a on okolo tu*a klinkice po lokalnim barovima, dok se ona već godinu dana švalera sa mojim šefom koji otac može da joj bude. Oboje uzimaju kox. A da ih samo vidite na društvenim mrežama, mislili biste ovi uspešni, jako, vole se do neba, kućerina, svi im zavide. Kad ono, prc. Propast na vidiku.
Dosta mi je više današnjeg odgoja i mekanosti. Generacije koje su nakon bombardiranja išle tražiti gelere i čahure danas imaju 12godisnjake koji ne smiju sami na kupanje na rijeku. Mali ima 9 godina, mama ide s njim u park. Mi smo išli sami pješke ili bajkom u susjedno selo u školu, danas roditelji idu s djecom na upis na faks. Ne znam kad je prestalo biti bitno da si samostalan..
Prevario sam svoju ženu sa mojom ljubavi iz mlađih dana. Sve se dogodilo spontano, neočekivano...
Sreo sam ju slučajno nakon 10-ak godina na jednoj proslavi na koju moja žena nije došla jer je bila na putovanju sa svojom sestrom i njihovim društvom.
Uopće nisam imao u planu ništa takvo, doduše, istina kad sam ju vidio da sam se pomalo unervozio i koljena su mi zaklecala, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da nešto imam s njom.
I tako... malo više se popilo i nas dvoje smo završili zajedno.
Da je barem ostalo samo na poljupcu pa i nekako, ali mi smo spavali zajedno.
Nadam se da moja žena ovo nikada neće saznati, grize me savjest, svaki dan živim u strahu evo već skoro dvije godine. Molim Boga da do nje ta priča nikada ne dođe, ne mogu život bez nje zamisliti. Bio sam glup, za sve sam ja kriv, a ona je divna, savršena u svakom pogledu. Kao žena, kao majka, kao sestra, kao prijateljica, jednom rječju žena bez mane.
Navečer ponekad ne mogu zaspati koliko me osjećaj krivice proganja...
Gade mi se ženske i djevojke i muškarci ili dečki koji puše cigarete. Može biti najdivnija osoba, mila, draga, sređena tip top uvijek, ali ako zapali cigaru pored mene, sve propada, sav taj look.
Ne volim toliko forsiranje sela. Selo zdravo - ovo, ono, seljaci pošteni, itd. Prvo, ne vidim po statistici da je u selima duži životni vek nego u gradovima. Drugo, sećam se kada sam ja išao u srednju i na fax - ove sa sela su bile kao puštene sa lanca, a momci sa sela primitivne tabadžije koje su gledale kako da te zeznu. Na pijaci, kod seljaka, kupiš džak krompira. Spolja sve lepo, u sredini džaka trulo. Hvalisavost i zabadanje nosa u tuđe, da i ne govorim.
Muž mi je poginuo, a ja se tek porodila. Nisam ni razmišljala o spomeniku, totalno sluđena, ne znam gde udaram. Dođemo na 40 dana na groblje kad tamo spomenik, svekrva postavila levo njegova slika a desno njena. Ona je samohrana majka jer ga otac nije nikad priznao. I nema nikog osim nje ali mi je toliko morbidno bilo da mi je došlo da razbijem spomenik. Od kud joj pravo da ja kao zakonita žena nemam grobno mesto pored njega već ona. Imamo dete, on je moja prva i poslednja ljubav. Boli previše...
Ovako, on mojih godina ima neku vezu na daljinu. Kako mogu da zaključim, imaju neke zajedničke interese, a on je inače očaran njome po svemu. Ja i imamo zajedničko društvo. E sad, znam da imaju neke baš nepremostive razlike i probleme u vezi. Čini se kao neodrživo. I sa mnom je čak izlazio, nije bilo ništa, ali meni sve. Samo želim da ga imam ako raskine sa njom, ništa više. Nisam klinka, znam šta pričam, i ja i on kasne tridesete. I molim vas nemojte sad, ne budi naivna, iskorištava te, pumpa ego. Džaba zaljubila sam se i gotovo. Samo želim da mi budemo zajedno.
Priznala sam sebi napokon da je realnost i istina da jedem više nego što treba i da je to glavni razlog mog debljanja i konstantne borbe sa viškom kilograma. Da, imam insulinsku koja jeste i deo genetike, ali je i podstaknuta mojom ishranom. Jeste, štitna mi je na granici, ali sigurno je i to podstaknuto mojim načinom života. Postoji mnogo ljudi koji imaju bolju genetiku, brži metabolizam, nisu skloni gojenju, mogu više da pojedu i da se ne goje, ali realnost je da moram da uskladim ishranu sa svojim telom, ne sa svojim željama i tome šta volim da jedem. Ne jedem ja mnogo što se tiče slanog, ali svaki dan pojesti nešto slatko negativno utiče na moje fizičko stanje i iako sam svesna toga ne mogu da se iskontrolišem. Sebi govorim moraš smanjiti i izbaciti i istovremeno se natrpavam slatkišima kao nenormalna. Psiha je to.
Raskinula sam sa momkom jer me je maltretirala njegova sestra.