Dolazi kod mene u stan, ljubi me i grli još sa vrata. Kaže mi "ona dolazi iz inostranstva.. biće tu nekoliko dana". Ja sam tužna zbog toga, on me ljubi i kaže "samo par dana, srećo... preživećemo. Javiću ti se čim ode." Ljubimo se, provodimo noć zajedno.
Uvek sam osuđivala ljubavnice. Sada sam jedna od njih. NE VERUJTE NIKOME 100%. On je u svačijim očima najbolji dečko na svetu, ona je jako sigurna u njega. Ali je kod mene stalno. U porukama, pozivima, stanu. Mrzim sebe, ne može me niko osuditi koliko mogu sama sebe, ne brinite. Gadim se samoj sebi. Krpa sam? Koristi me? Ne ostavlja je zbog mene? Znam. Ali i pored toga svega, ja sam sa njim dok ona mirno spava. Svi varaju. Vi koji kažete da nikada niste i ne biste, samo niste osetili nešto jače ili niste bili u prilici ili ne znate da ste sigurni i da se neće saznati.
U skladnoj sam vezi dugo. Zaista volim svog dečka i nemamo većih problema u vezi.
Pre 2 godine sam upoznala jednu osobu koja me je oborila sa nogu fizičkim izgledom i šarmom. Bukvalno je ostvarenje svih mojih snova u fizičkom smislu. Jasno mi je stavio do znanja da bi hteo nešto sa mnom. Zbog posla se viđamo jednom godišnje.
Osetila sam izuzetnu strast i potrebu da budem sa njim makar jednom, ali nikako nisam želela to da uradim svom dečku. I odlučila da pustim da me prođe.
Međutim, nije me prošlo, sanjam ga stalno i svakog dana mislim na njega.
Svog dečka volim i ne želim život bez njega. Ne znam šta da radim, kako ovo da pobedim. Kada će proći? Da li je neko imao istu situaciju i da li je na kraju počinio prevaru?
Imam 23. Nedavno sam izašao iz 2 godišnje veze. Krenuo raditi na sebi i dobijam dosta ženske pažnje, do mjere gdje one meni prilaze i muvaju me. Želim da se zaj***vam i da spavam sa dosta nijh, ali se plašim da će mi to ubiti čar.
Ni jedna nepismenost me ne iritira više od onog čuvenog hvali mi. Au ljudi, pa odakle vam to? Da mi je neko da mi objasni pa da se smirim. Imam koleginicu na poslu, koja kad mi kaže "Hvali mi jedan papir" dobijem instant želju da je tresnem nečim u facu.
Ide mi na živce kad imam termin u privatnoj klinici i čekam po dva sata. Ne kažem da treba iste sekunde da dođem na red, ali dva sata je previše. Ako imate 200 pacijenata, ne morate ih sve naručiti isti dan. Samo zato što su doktori, ne znaći da je njihovo vrijeme vrijednije od našeg.
Imamo sina i ćerku koje beskrajno volimo, ali ja otvoreno govorim da ženu volim najviše. Zašto? Prvo, nisam se oženio zbog dece već zbog žene. Drugo, mi predstavljamo primer zdravog odnosa i braka, pa će deca sutra da se ugledaju na nas. Ne želim da budem svojoj ženi u drugom planu i mnoge su me ostavile zbog toga, samo me je moja sadašnja supruga razumela i prihvatila. Sve poslove delimo, brinemo se o deci jednako, znam imena svih lutaka svoje ćerke, znam sve akcione figure koje moj sin sakuplja i sve njihove probleme. Emotivan sam čovek i potrebno mi je mnogo ljubavi i pažnje, uostalom i moji roditelji su se mnogo voleli. Jedno vreme su se majka i sestra svađale, a otac bi zauzimao maminu stranu, a posle bi joj iza zatvorenih vrata rekao da je pogrešila. Oni su me tako naučili. Nisam nesposoban, počeo sam da radim sa dvadeset godina i mogu za sebe da kažem, bez lažne skromnosti, da sam dobar muž i otac.
Imam tri prijateljice koje su tijekom zadnjih godinu-dvije dana postale majke. Provela sam jedan cijeli vikend s njih tri, a da me niti jedna od njih nije pitala kako je moj dečko, kako mi je na poslu, kako moji ili bilo što drugo. Dva dana su tema razgovora bila samo djeca. Nemam ništa protiv te teme, ali da nisu pokazale niti malo interesa za moj život... Razočarana sam.
Devojka od 25 godina koja radi sa mojim mužem mu je predamnom rekla da će sledeći put ona da mu bira cipele, koje je inače sam odabrao i kupio. On je čovek od 45 i mislim da je švaleracija na pomolu. On mi kaže da sam luda, ali osetim to. Vreme je da se pakuju koferi.
U braku sam 8 god. Imamo dvoje dece. Divan suprug. Divan otac. Međutim, ljubav iz srednjoškolskih dana, nikad nismo prestali da se čujemo. Sticajem okolnosti dogovorimo se da se vidimo. Sve puca od strasti. Poljupci, zagrljaji. Veče kao nijedno. Međutim, on se povlači uz izgovor "poštujem te i cenim i zato se povlačim, dok se ne upustimo u nešto veće". Sad se osećam jako jako loše. Izigrano, povređeno.
Nevira me što svi misle da je moj muž idealan. Čak i moji roditelji. Njima je jedino bitno što dobro zarađuje i što je izgradio kućerinu. Iza zatvorenih vrata je skroz drugačiji. Vrijeđa me, ne poštuje me, sve što imamo on je stvorio (tako smatra) iako u firmi radimo oboje. Ali ne, to je njegova firma a ja sam samo zaposlenica. Ništa drugačija od ostalih zaposlenika. Ponaša se prema meni kao da sam njegova osobna služavka. Kada je vrijeme za jelo, on samo sjedne za stol. Tanjur nije u stanju ni uzeti ni maknuti. I ne, to nije prije bilo tako, to je došlo sa parama. O svemu ja brinem, o kući, djeci, o dnevnim sitnicama. Kada to i spomenem nekome, brzo me poklope "jer je njima gore". Imam osjećaj da ako se razvedem, da nikome neće biti jasno zašto.