Trebalo je da spavamo i još me je pitao da li da stavi kondom. Kao, bolji je osećaj bez. Samo sam se obukla i otišla, iako me je do tad mnogo privlačio i jedva sam čekala taj trenutak. Dosta mi je muškaraca koji se ponašaju kao pubertetlije i ne brinu o zdravlju.
Validnim razlogom za prekid veze smatram: "Nisam više sretan/a s tobom".
Uciteljica me zvala "došlja" jer sam bila izbjeglica u tom gradu sa roditeljima. Skoro mi se javila na messenger i piše mi "gdje je sad odselila moja došlja" rekla sam joj j...ti došlja mater i blokirala je. Osjećaj je fenomenalan.
U braku sam 7 godina. Imam dete od 4 godine, trudna sam i imam astmu a detetu jako dim smeta kaslje. Suprug je pušač i nikad cigaretu nije zapalio u kući ni on ni bilo koji gost. Juče nam je u poseti bila njegova tetka i na njegovu rečenicu da se u kući ne puši i da izađe na balkon gde ima fotelja, sto plus je jako lepo vreme i izašo bi on sa njom, ona je ipak zapalila u kući cigaretu i odgovorila veoma drsko i cinično da ona nigde ne izlazi napolje i da izađem ja ako mi smeta. Naravno da sam joj otela cigaretu i ugasila a ona je bez reči izašla. I sad sam JA?! bezobrazna za sve njegove i svi me redom napadaju jer nisam dozvolila da u mojoj kući neko mene ponižava.
Mogu da kažem da sam imala seks sa preko 50 muškaraca. Nije neki ponos, al meni je bilo lepo. Uživam u seksu, i mislim da je život prekratak da se samo sa jednim poseksamo.
Uvideo sam da kod jedne solidne devojke imam prolaz. Nije nešto vau, ali može da prođe, bolja je od svih prethodnih koje su mi se nudile. Smatram da trebam da presečem i "probijem led" pa makar to bila kratkoročna kombinacija, ipak sam u 20-im a nisam ni taknut od strane ženskog pola i to mi je ogromna frustracija.
Već duže vreme sam izgubio kontakt sa svojim drugarima. Dvojica su otkad su sa tadašnjim devojkama, a sadašnjim ženama, postali papučari i zanemarili skroz druženje. Treći je odavno otišao i gleda svoj život i probleme. Ostao je samo jedan s kojim se češće čujem i viđam, ali i to postaje da slabi... Najgore od svega je što sam ja i najzauzetiji od svih. Nije mi jasno to da im ne nedostaje druženje, možda ja jedini imam tu izraženu potrebu, ne znam...
Tip sam ženske koja će par dana nakon upoznavanja radije izaći na dejt nego se beskrajno dopisivati što je dovelo do toga da sam tijekom cijele prošle godine bila na nekoliko dejtova (4-5), a sada sam u stabilnoj vezi nekoliko mjeseci. Nervira me moja frendica koja je godinama u vezi i koja rado prokomentira "koliko sam ih imala da me ne može pohvatati", a i ja sam glupa što sam joj ikad išta rekla.
Moram priznat da sam ljubomoran na svoju curu jer još uvijek studira, a ima bolji posao nego što ću ja ikad imati. Bila je na razmjeni studenata, tamo našla neki posao i sad radi na daljinu za istu firmu. Zaradi mjesečno duplo više od prosjeka, a plaća će joj narasti čim diplomira.
Ne mogu da svarim činjenicu da ja nikome nisam bitna kao oni meni. Kroz osnovnu, srednju, faks pa sad i posao sam imala kao neko društvo, ali pravu prijateljicu nikada. Da se ona meni jednako povjerava kao ja njoj. Ja sam uvijek bila ta koja je više voljela, koja je više svoje tajne pričala dok one jedva da su išta sa mnom podijelile. Uvijek je tu bila neka njihova drugarica s kojom su bile bolje. I to boli.