Odrasla sam u normalnoj, funkcionalnoj porodici u kojoj su majka i otac ceo život delili sve kućne obaveze. Od kad sam bila u vrtiću sećam se da mi je tata pravio večeru, da je mom bratu menjao pelene, vodio nas u park, kupao…isto onoliko koliko i majka. Nisam ni znala za pojam “muški” odnosno “ženski” posao. Ne mogu da opišem šok koji sam doživela kad sam malo porasla, našla drugarice i videla kako se njihovi očevi ponašaju, i prema njima i prema njihovim majkama. Koliko su ti ljudi bili (i ostali) nezainteresovani i lenji… I što je najgore od svega, meni su drugi govorili kako je moj tata “čudan” jer radi “ženske stvari” jer eto, umesto da se zavali u kauč i gleda fudbal on se, zamislite, brine o sopstvenoj deci!
Stalno gledam oglase o prodaji nekretnina u nadi da ću naići na nešto iole normalno. Ne mogu da verujem da ljudi godinama oglašavaju iste kuće, stanove, da nisu iste ni okrečili a svake godine sve veća cena. Čemu to? Niste prodali ni dok je bila niža cena, čemu se sada nadate? Izgleda da ću večno biti podstanar a vi vlasnici nečega što nećete prodati. I niko ništa ne dobija time.
Moj otac je majstor (građevinac) sagradio pola grada i okolinu (kuće, objekti ma sve) i kao mala sam oduvek sanjala da kad porastem i udam se, da će on i moju kuću da sagradi. Sad imam 22 godine a on 54 i shvaćam da će biti star, možda neće ni biti živ kad budem gradila kuću...boli me...
Plašim se da neću moći da preživim kada moja mama bude umrla...
Ne razumijem ljude koji između početka i sredine dvadesetih žele imat djecu.
Najviše što me nervira jeste kad mame od muške dece prave princeze! Pa im puste kosicu, pa im menjaju garderobicu, pa čas klavira, pa naočare, kravata, pa recituju pesmice i govore napamet odlomke iz Kantove filozofije... Aman, pustite dečake da budu dečaci! Ako mi ne bude bio kabadahija i ne bude pekao rakiju s dedom, zavijao šrafove, gledao fudbal i zafrkavao devojčice da polude s njim ili od njega, neću da ga računam u muško dete! Ne treba mi manekenče, klovn za žensku publiku da pokažem koliko sam postigla kao mamika, nego dečak koji će sutra biti muško koje je kao dete svoje isteralo na vreme i formiralo zdrav muški svet u glavi, a ne da uvija akcentom i nosi ženski roze mantil zato što je fensi, yeah!
Zatrpao sam sebe full time poslom u struci (5 dana u nedelji), part time poslom (5 dana u nedelji, večernji sati), treningom, softverskim bootcampom, još jednim setom kurseva gde ću dobiti vrlo važan i isplativ sertifikat, proučavam literaturu iz projektnog menadžmenta i imam vezu na daljinu. Bukvalno, kući dođem samo da prespavam. Jedem napolju, nekada se tuširam u teretani i učim u kafiću, kolima ili parku na pauzi između poslova. Neverovatno sam busy. Mislim da fokus održavam tim promenama, tj. dinamičnošću dana. Kada je monotono, nemam nikakvu koncentraciju. Energiju i awareness verovatno crpim od suplemenata koje uzimam za teretanu.
Slušam lika kako pametuje da svojim podstanarima čini uslugu jer im je iznajmio stan, i da podstanari moraju biti jako zahvalni svojim najmodavcima. Kažem mu druže, ne činiš im nikakvu uslugu, oni tebe plaćaju 700 eura mjesečno, ti radiš za njih. Eno ga smrtno se uvrijedio. Kakva crna usluga, najmodavci? To je čista trgovina, vi nudite nešto, i netko vas plati za to. A i ako ćemo o zahvalnosti, tržište je puno nekretnina, budite zahvalni što je netko baš vama odlučio plaćati. Pogotovo ako je to šupa od prostora.
Asistent sam na fakultetu. Ponekad se setim jednog momka koji je napustio studije. Imao je veliki potencijal i bio sam siguran da će jednog dana predavati na katedri sa mnom, ali zbog loših materijalnih uslova je otišao u inostranstvo da radi u trećoj godini i nikad nije nastavio. Znam da mu dobro ide, ali mi je i dalje krivo što je tako ispalo.