Verenik je predložio da živimo sa njegovim roditeljima (stan od 110 kv. 4.5 sobe na NBG). Stan je star, iz 70ih, treba jedno 25k evra uložiti da bi to bilo kako treba, ali smo konstatovali da je to finansijski isplativije jer po trenutnim cenama ne može normalan stan da se nađe za porodicu + bi njegovi pomogli oko dece (moji su u drugom gradu), a kirije su preskupe i s dve dobre plate opet ne bi mogli komotno. Međutim, znajući da ću morati da ulažem u tuđe (iako je za vreme veze i braka naše), pristala bih samo da on i njegov otac (na kog se vodi stan) potpišu i overimo ugovor da u slučaju razlaza meni bude isplaćen deo para koje sam dala za renoviranje + srazmerno udelu u renoviranju, razlika u tržišnoj vrednosti stana pre i neposredno posle renoviranja. On je tako skočio na mene tada, nazvao me alom, sponzorušom, bukvalno oterao u 3 lepe. Volela sam ga, ali znam koliko je važno biti obezbeđen u ovim situacijama, neću da završim na ulici bez ičega. Prsten je vraćen, svadba otkazana.
Dolazim iz prosječne radničke obitelji. Završila sam jedan od tehničkih studija, imam dvije diplome koje sam stekla nakon 5 godina faksa. Moja sestra i njen muž isto tako. Baš kao i moj muž i skoro cijela njegova obitelj. Krećem se gotovo samo među visoko obrazovanim ljudima i nikome to ne bih rekla ali smatram se boljom i pametnijom od gotovo svih naših poznanika koji nemaju završen fakultet. Nikad neću smatrati ravnom sebi jednu medicinarku, prodavačicu, mesara, frizerku, kozmetičarku ili bilo kakvog zanatliju. To što su oni završili da se ne lažemo može stvarno svatko a lupati glavom od knjigu i položiti obe mehanike možemo samo mi pametni. Osjećam da moj stav nije ispravan i znam da grozno zvučim ali ne mogu si pomoći, zato sam ovo odlučila anonimno podijeliti.
Poučena životom samohrane majke u kakvom braku ni najmanje ne bih živela, a koji je od većine ne dobar nego najbolji možda... Gde dugo godina sve preuzimam na sebe. Sama s detetom živim, zarađujem, školujem, oblačim, na more vodim - upalim auto, potrpam stvari, iznesem, prinesem, donesem.... Registrujem, opremim, operem, popravim, gumu zamenim... Idem na posao, radim preko vremeno, kombinujem dete, vožnje, treninge, kuvanje, čišćenje, odmrzavanje dvorišta.... Smatram da je 95% žena naspram 5%ovih budala, nesposobno, zbutano, neopravno i sa mnogo malo ličnog samopoštovanja. Dok ne sretnem čoveka LAVA biću sama lavica u svom životu. Mene kreten da j*be i nervira dodatno neće. Ne biva.
Volim ga!!! Najiskrenije! Najčistije! Umirem od ljubavi za njim. Čini mi se da mi duša gori. Celo telo mi gori i zove njega. A ne možemo da imamo normalnu komunikaciju zbog mojih trauma. Pre 15 godina kada sam zadnji put pozvala nekog dečka javila se druga devojka. Od tada nikome prva ne mogu da pišem a kamoli da zovem. Cepa me akcioznost. Cela se tresem. Strah me pojeo. Kada smo počeli da se muvamo on je pisao i zvao stalno ali je očekivao da mu uzvratim a ja koliko god sam želela nisam mogla od tog straha. Na svako njegovo "Ljubavi" ismevala bih ga. Ali nastavio je da se trudi tako dva meseca. Onda je odustao jer je video da od mene nema ništa. Prebacivao mi je to što mu se ne javim po nekada što ne pitam kako je, šta je, što uvek on mora prvi da piše i zove... On ne zna za tu moju traumu i neću mu je reći. I sada me pozove po nekada. Nije izgubio nadu. Ali vidim da je digao ruke jer sve manje zove i piše. A ja bih da pišem sa njim do iznemoglosti da pričam dok se ne onesvestim.
Smeta mi i jako me ljuti kako se danas ženama nameće stigma kako "neće da rađaju", " ganjaju karijeru", "ne cijene porodične vrijednosti"... Neke žene se danas teže odlučuju za djecu jer iz primjera okoline vide da će najvjerovatnije biti same u roditeljstvu. Naše majke, komšinice, prijateljice ...gdje god se okrenem vidim neke trutove od muškaraca koji ni pelene neće da zamjene jer "ne umiju; boje se da drže bebu; njima to ne ide.." Ručak ne kuvaju jer "ne znaju" (mama njegova oko njega trčala jer mu je otac isto bio trut). Pa gospodo muškarci, jel' vi mislite da su baš sve žene ćorave?! Da ne vide da ćete biti nikakvi očevi i da joj niste nikakav oslonac. Ženi je u toku trudnoće i poslje porođaja neko vrijeme život totalni pakao, samo jak i pravi muškarac će biti tu za sve osim da podoji dijete. Ostali su samo mekušci pa taman zarađivali milione. Do vas je, ne do nas!
Mojem djetetu je odmah po rođenju uklonjen bubreg te ima manjih poteškoća s jetrom. Sada ima 13 mjeseci, savršeno je zdrav. Još uvijek se izdajam i planiram još neko vrijeme, kuham mu svaki obrok bez začina i puno domaćeg svega.
Okolina me ismijava jer "nisam normalna jer mu mogu jednostavno smućkati dohranu i nek mu dam ono što i mi jedemo, neće mu biti ništa".
Zaista se trudim... ali ta okolina, to ima da ti kamen baci kad se utapaš. Baš su zlobni.
Sinoć, dok sam uspavljivao dečicu, stigne mi poruka na Viberu. Isprva nisam znao ko je, al kad sam otvorio sliku, shvatio sam da je moja bivša. Posle 17 godina mi se javlja sa pričom da me još voli i misli na mene.
Tada me je ostavila bez reči, i nestala...
Poslao sam još sliku vereničkog prstena na kome je ugravirano moje i njeno ime i datum kada smo se upoznali i smuvali, a koji joj nikada nisam dao.
Ljubazno sam joj se zahvalio što me se setila, poželeo joj sve najbolje, i blokirao broj.
Umrla mi je majka iznenada prije par dana. Ni slutila nisam koja je to bol.
Muž koji je seljak po naravi i ponašanju, buni se jer ne dam sinu da ide u školu, kino, k liječniku, u goste ili do grada, u trenirci. Smatram to nepristojnim, trenerka je za po kući i oko kuće ako će da skače, nije za hodanje okolo.
Profesor na faksu me isponižavao na jednim vežbama. Zapravo, ismevao je celu grupu i postavljao pitanja kao da smo došli tu da doktoriramo. Naravno da nismo znali odgovore što je njega zabavljalo. Meni je kroz smeh rekao da sam priglup i da nije trebalo da upisujem taj faks. Potom me ismevao glupim pitanjima poput “haj reci mi koliko je 2 i 2”. Par kolegica je rasplakao. Svi smo se osećali psihički loše nakon njegovih vežbi. Srećom nam je držao vežbe samo par puta. Na ispitu je bio još gori ali tu nisam bio. Danas sam saznao da je taj prof. otpušten jer je optužen za plagijarizam i neke neregularnosti u vezi sa diplomom. Sada je on taj kome se smeju. Valjda je to karma. E pa puno sreće vam želim “profesore”. :)