U mojoj osnovnoj školi je jedan dečak imao problema sa nogama i hodao je drugačije. Ja, đubre od derišta, sam ga jednom na odmoru imitirala. Iste sekunde se oko mene stvorilo jedno 10 njih iz njegovog razreda i održali mi lekciju (verblno, nisu me tukli, mada su i na to imali pravo). Bilo me je sramota ali ne mogu da opišem koliko divljenje i poštovanje sam osetila prema njima u tom trenutku. To je na mene ostavilo utisak do kraja života i od tad uvek stajem u odbranu drugima kad treba, zahvaljujući toj deci, sada već odraslim ljudima što su me naučili pameti. Ne mogu da opišem kakav je to bio osećaj, vratili su me ,,na fabrička podešavanja" što se kaže.
Svet je mali! U Rimu sam upoznala uživo devojku koja mi je poslala davne 95e paketić u okviru neke pomoći Srbima i srpskoj deci tokom rata. Ona je iz Engleske, Sarah. Bile smo u istom hotelu i kad je čula da sam iz Srbije, opisala je kako je poslala paketić i tačno sadržaj paketića. Bila je i njena slika koju ja nisam sačuvala, nažalost! Ali sada smo frendice na Insta i Fb i ja sam presrećna, a i ona i imamo zajedničke slike i ugovaramo zajednička putovanja.
Moja svekrva se odrekla imovine u korist braće, svekar isto i to nisu male svote novca u pitanju već ušteđevina, nekretnine, imanje. Sad oboje očekuju da ih sin odnosno moj muž izdržava. Rekla sam mu da može probati ali da istog trenutkaa idem kod advokata da se konsultujem oko razvoda. Suvlasnik sam kuće koju smo zajedničkim snagama gradili, dakle nigdje me ne može istjerati, automobil je zajednički i rekla sam mu da ću dati otkaz u slučaju da im i fening da jer od njih nikada ništa nismo dobili i da će onda on da plaća alimentaciju za djecu pa nek od ostatka izdržava roditelje ako ima sa čime. Platu meni na ruke donosi i u fening ću znati ako im da novac. Odrasla sam sa ocem koji nas je zakidao zbog njegovih roditelja, neće više niko da mene a ni moju djecu zakida zbog nesposobnih roditelja, po cijenu razvoda.
Bila sam meta catfish. Šta se desilo? Ugl long story short, pre par meseci našla ja dečka na ig, lep je rekoh da ga zapratim i da mu se javim, al vidim šta je kačio i rekoh ja ajde da pitam drugaricu je l da mu se javim i kaže ona to je fejk profil i jaa kaooo maa nee kakvi on fejk (a stvarno čovek bi rekao pravi dečko, to živi, putuje, druži se izlazii ovo onoo) i celo vreme mi društvo priča da je on fejk a ja kao maa nee nie i ond meni drugarica u dm šalje pravog lika (neki poznati maneken ili nešto fzn influenser) i ja u šoku, znč stvarno fejk profil... A ja sam bila toliko zaljubljena u njega da vi ne znate koliko, htela sam da mu pišem, da se upoznamo.. au j.... ti život. Verujem da ne zvučim normalno, al ja sam zaljubljena i dalje... šta raditi, kako da prebolim?? Hvalaa unapred!
Imam 20 godina i prije 6 mjeseci sam potpisao ugovor za svoj prvi posao. Prvi posao ako izostavimo konobarisanje preko ljeta i ti random poslovi. Ukratko predajem engleski Kinezima i dobro sam potrefio firmu. Plata mi varira od 1200e do 1500e što je za manji grad u Bosni fenomenalno + plus živim sa majkom a fax online pratim. Eh moj narode, uštedio sam 4 plate i sutra ću reć majki da ću joj otplatiti kredit. Ima nešto malo preko 5k eura kredita koji je podigla za moje liječenje. Bliži joj se penzija ne želim da joj većina penzije ide na kredit. Jedva čekam da joj vidim reakciju.
Milsim da devojke ne bi izdržale jedan sat kao muškarci, ne dan nego jedan sat. Nevezano za posao, interakciju sa ljudima, rešavanje redovnih životnih problema, prilaženje devojkama, ma sve u kompletu ne bi podnele jedan sat. Devojke naprave dramu od toga koju sliku će objaviti na instagramu, ne može od 20 da odabere jednu pa objavi post onako 4 u 1. Svet su izgradili muškarci, svet čine funkcionalnim muškarci, zaboravite feminizam i prekinite da se takmičite sa muškarcima. Nismo ravnopravni i nikad nećemo ni biti, morate biti na višem duhovnom i intelektualnom nivou da shvatite zašto ne treba da budu muškarci i žene ravnopravni, mi nismo isti i ne treba da budemo isti. Svako ima svoju ulogu i treba da se drži te uloge, ne izmišljajte toplu vodu.
Ne dao Bog nijednoj devojci da se zaljubi u skota od čoveka i godinama pati! Posle 15 godina agonije, nadanja, plakanja, tuge što se igra sa mnom, upoznam divnog dečka, tuto kompleto, paketić svih najlepših osobina i uživam mesec dana, a noćas sanjam skota, ovog prvog, kako jede preda mnom i to ga sanjam najčistije u full koloru Hd stereo, da bih ujutru videla njegovo praćenje mene na Insta. I sve u vodu, moje misli su opet ka njemu, ne mogu ni na šta drugo da mislim, išla sam na kafu s novim, a mislila o skotu i osećala se užasno, jer ne mogu protiv sebe. Sedim u savršeno sređenom stanu i plačem...
Danas sam u trgovini vidjela starijeg čovjeka koji je došao u nabavku i poveo sa sobom djevojčicu od negdje 3-4 godine. U jednom trenutku ju je pitao želi li ona nešto, a ona je odgovorila: “Dida, ako imaš novca, ja bih žvaku.” Tako me nešto stegnulo oko srca jer ja imam nećake kojima nikad ništa nije dosta i koji se bacaju po trgovini, frkću nosom na tenisice jer nisu najnovije i slično, a pri tome je mom bratu to sve normalno jer tvrdi da su danas sva djeca takva. A ova djevojčica je bila uredna i lijepo obučena, ne bih rekla da nemaju za žvaku, ali ipak je pitala.
Mojim izborom partnera su svi bili iznenađeni. Ja sam bila popularna djevojka, najuspješnija gimnazijalka, iz porodice intelektualaca, a on, što bi se reklo, osobenjak. Uz njega sam s godinama i sama zavoljela taj način života i naučila da ne moram u svemu gurati dok ne crknem, da me ne mora svako voljeti, da je u redu nekad napraviti nešto spontano i nepromišljeno. Danas, sa 30 godina, najviše volim kad pijemo kafu i samo nam padne na pamet da možemo negdje odletjeti za vikend sa dva rusaka, da možemo sjesti u auto i voziti se 4 sata da bismo vidjeli snijeg i sankali se, da ustanemo u sred noći i iziđemo na brdo iznad grada i čekamo zalazak sunca... Uz sva postignuća u mladosti, samo sam uz njega naučila njegovati ovo dijete u sebi. Volim ga i voljet ću ga dok dišem.
Bili smo 5 godina u vezi, vereni, živeli zajedno. Nezadovoljna situacijom na poslu, mobingom koji sam doživljavala a niko nije reagovao, što mi nije uvažena diploma, javim se na konkurs u struci u drugom gradu i prođem. Raskinem, preselim se, vremenom napredujem na poslu, plata velika za naše standarde, ali... Birala sam karijeru a ne ljubav. I nisam srećna. Saznala sam da se ženi, otišla u naš grad i sa strane posmatrala njegovo venčanje. Znala sam da dugo nakon mene nije imao nikog, molio me da se vratim, čekao me. Kad je shvatio da je kraj nastavio je dalje. I drago mi je zbog njega, što je napokon srećan. Čeka i dete. A ja bih dala svoju visoku poziciju i sve pare ovog sveta da se vratim u onaj stan u kojem sam se budila kraj njega, ali toga više nema. Prošlo je 4 god. od raskida, a ja nemam ni želju da budem više s nekim i stvaram porodicu. Ispisala sam sveske i sveske svega onoga što mu nisam rekla za svo ovo vreme misleći da će mi biti bolje i nije. Jbg, sama sam kriva.