Svakodnedvno dobijam komplimente zbog izgleda. Ne prođe dan da mi bar jedna osoba ne kaže da sam lepa. Sigurno misle blago meni, imam sve u zžvotu, lepa sam sve mi ekstra. A ne znaju sa kakvom depresijom i poremećajima se borim godinama i da bih sve dala za zdrav razum i psihičku stabilnost. Menjala bih svu svoju lepotu, novac i sve što imam samo da se opet osetim zdravo i srećno.
Imam 22 godine i prije 4 godine sam se preselio u Dansku zbog studija. Ovdje jako lijepo živim kao student, imam puno prijatelja, imam posao i svaki mjesec zaradim preko 1000 eura što je naravno i više nego dosta za fin studentski život ovdje. Koliko god to zvučalo lijepo, po dolasku ovamo shvatio sam da novci nisu sve u životu, shvatio sam koliko je važno uzajamno pomaganje i širenje ljubavi među ostalim ljudima. Velika mi je želja nakon završetka fakulteta da osnujem svoju humanitarnu organizaciju, da se preselim negdje u Afriku ili u bilo koji drugi nerazvijeni i siromašni kutak svijeta i da pomažem lokalnim ljudima. Inače sam i prije donirao novac za humanitarne akcije, ali mislim da postoji ogromna razlika između slanja novca i zapravo posvećivanja svog života drugima, samo da bi njihov život bio koliko toliko bolji. Vjerujem da bih bio najsretnija osoba na svijetu kada bih to uradio iako znam da moja obitelj ne bi podržala da tek tako odbacim ovakav lagodan život.
Danas mi kolegica dala žvaku, ljudi moji, zar te okus i miris jedne žvake može vratiti unazad 13 godina. Sve mi se vratilo, moja prva ljubav, prvi poljubac, mjesto gdje smo bili, sve... Kako bi voljela samo da ga zagrlim i da mu kažem da nikad nije zaboravljen i da nikada ništa nije prestalo i da mi je žao što je sve ispalo tako kako je ispalo, i da se moja porodica vjerovatno kaje i dan danas što su mi te zabranili, kad vide kakav ja život živim i kako. Patim, a kako ti živiš sa svojom. Ženom i sinom... I želim ti svu sreću ovoga svijeta koju si ti meni pružao... Žao mi je bila sam. Mlada... I znam da čuvaš slike moje kod svoje rođake... Nemoj, zapali ih, voli svoju suprugu i nemoj je nikad povrijediti ona ti je rodila ono najvrednije.
21 mi je godina, najdraža kategorija filmova su mi romantične komedije, a užasavam se pomisli da ikad budem u vezi.
Dugo smo se sviđali jedno drugome. Mislila sam evo napokon netko kome je stalo. Počeli smo se viđati prije par mjeseci. Ljudi moji to je drugi čovjek, uopće me ne doživljava, trudim se oko njega ali ništa, što sam mu bliža on mi je sve dalji. Da sam znala da će to ovako završiti nikad mu ne bih dala priliku.
Nikada neću roditeljima oprostiti, moje prolivene suze koje sam proplakala zbog njih!
Kada je moja sestra imala 17 imala je jednog momka koji mi je bio pomalo čudan. Čudno je razgovarao sa mnom i čudno me gledao. Ja sam 6 godina mlađa od njega i moje sestre tako da sam tada bila dijete i nisam shvatala zbog čega mi je neprijatno. Jednu noć kada sam bila sama ispred kuće on mi je prišao u zabio mi je jezik u usta. Ja sam ga samo odgurnula i pobjegla, tek kada sam bila starija nakon jedno 2-3 godine kada mi je bilo 13-14 shvatila sam da je to bio pokušaj da se žvalavi sa mnom. Što je najgore moje sestra je tada i dalje bila sa njim. Nikada joj nisam rekla a oni su raskinuli. Kada ga vidim u gradu prođe me neka jeza.
Raskinuo sam sa devojkom koju sam voleo više od života jer ona više nije zaljubljena. Pokušao sam sve što sam mogao ali nije urodilo plodom. Ne znam čemu da se nadam. Dajem sebi nadu da ću joj zafaliti pa će mi se javiti ali sve manje verujem u to...
Nisam nešto po prirodi pričljiv i ljudi misle da sam miran i povučen. A mene jednostavno mrzi da pričam. Uživam sam sa sobom u svojim mislima.
Živjela sam u Kölnu, imala posao u bolnici, stan, prijatelje. Nisam se pretjerano družila s našim ljudima, ali sa mnogobrojnim drugim nacijama da. I tako ja te '99. Upoznala jednog Rusa, odijelo, kravata, naizgled fin, kulturan, imao je svoju firmu, ... Zabavljali smo se 5 godina, dok jednostavno nisam uvidjela da iza toga svega ima pozadina a to je da je on psihopata, pedofil koja podvodi djevojčice, 1 od lidera mafije u gradu... Ostala sam trudna, tada u 28 godini trudnoće shvatila sam zapravo da ga se bojim i da ga ne želim u svojoj blizini. I tako ja bježala po njemačkoj, jer sam shvatila da me ljudi prate, kucali su mi u neko doba noći po vratima, prijetli su prijateljima mojim, obijali su mi stanove, odlazila sam u sigurnosne kuće.. Sudili smo se i dijete je meni pripalo ali su mi ga pokušali jednom on i ljudi oteti iz ruku, jaa sam nedugo nakon toga pobjegla sa kćerkom u BiH, i zapravo bojim se za nju kad jednog dana napuni 18 i poželi otići u van i ako ikad sretne tog čovjeka...