Supruga sutra slavi rođendan, živimo u inostranstvu, sami smo, bez prijatelja i poznanika, navikli smo i lepo nam je, imamo sve što nam treba, kupio sam joj punu kesu poklona (inače obradujem je i nekim poklončićima mimo rođusa), razne sitnice, uramio par naših slika, napisao čestitku, želim da se lepo oseća taj dan, ja sam joj trenutno sve i možda po nekad budem oštar prema njoj, izleti mi, bude mi žao, i zaslužila je, bodri me, pazi na mene, kao i ja na nju, jednostavno žena za ceo život i drago mi je što je tu, daću joj poklone večeras, ne mogu da čekam do sutra, uzbuđen sam previše... <3 I samo ću reći - Kad je pored čoveka normalna žena, tu nema greške u odnosu ako je uzajmno.
Prošlo je mesec dana i malo mi je lakše. Samo da je ne vidim i ne čujem i sve će proći. I mogu posle svega da kažem da je uradila dobru stvar. Spasila je i sebe i mene.
Četiri ratne godine u izbjeglištvu, poslije toga pet živio u tuđim kućama, selili se nekoliko puta. Vratimo se svojoj kući u "veliki" grad, gdje sam uvidio da to mjesto nije za mene, manjina u svakom pogledu. Završio fakultet u "velikom" gradu, pokušao se zaposliti pa mi rekli da nisam prava stranka, poslije se zaposlio u provinciji. U nekom momentu sam sebi zacrtao da žeim da živim u maloj kući, sa porodicom i da imam psa. To sam i ostvario. Zaradim platu, donesem je kući, koji put sedmično odem u kafanu sa društvom na piće, imam neke svoje hobije, a ostatak vremena se zabavljam oko kuće. Sad ne valja što nisam ambiciozan i ne želim "ispunjavati svoj puni potencijal". Fak off.
Ismevala sam rođaku koja se razišla s čovekom nešto nakon udaje. Razvela sam se bukvalno 2 meseca nakon svadbe od 300 gostiju, bar da nisam trošak roditeljima napravila, još ni poklone nismo takoreći otvorili.
Mnogo sam tužna što moja mama nije imala priliku da bude puno duže sa svojom mamom..
Kod nas nedjeljom miris pečenja, smijeh iz dvorišta, komšije se nadvikuju preko ograde.
Ovdje — tišina.
Samo se čuje usisivač i mašina za veš.
Skuham kafu, pustim Halida i napravim ručak “za dvoje”, iako sam sam.
Zovnem mamu, pa se pravim da sam dobro.
A ona kaže: “Sine, jedi nešto toplo.”
Ma jedem, mama… ali nije isto.
Nikad nisam imala sreće s uklapanjem u prijateljstva, imam cijeli život samo jednu, ali me ta ženska bezbroj puta povrijedila, a tek naživcirala..
Svaki put kad bi me nešto tištilo, ona bi se odmah ljutila na mene, čak bi me i uvrijedila što znači da sam ja toj curi dobra samo kad je i meni sve 'dobro'. Isto tako moram doslovno vagati riječi pred njom i paziti što sam odjenula jer se njoj "gadi" izazovno. Npr kad mi se susjeda prije par godina porodila, oni su cijelu noć puštali glazbu na najjače al im nitko nije mogao ništa jer je otac te susjede-policajac. Kad sam sve to prepričavala toj frendici i rekla da sam bezbroj puta 'izvragetala' tu djecu i glazbu i sve jer ja, a i moja mama koja je duševno bolesna treba mir, posebno noću, Na sve to ona mi je rekla; Nisi mi prijateljica!, a ja njoj; o čemu ti?, a ona: Ja nikog ne šaljem kvragu pa nećeš ni ti, pogotovo ne djecu, a sam joj samo na to rekla: OK, eno ti ih vodi ih kući sa sobom!! Prgaviju osobu u životu nisam upoznala niti ću.
Šta mi je uradila. Počeo sam da se drogiram, da pijem, opet da kockam... Uništila me je potpuno.
Iskreno nakon svih razočarenja i problema koje sam doživjela u zadnjih par godina voljela bih da imam neko nasljedstvo, neki malo veći novac. Otišla bih na putovanje, obavila šoping života, išla na tretmane, masaže, frizure, manikir, pedikir. Kupovala bih poklone dragim ljudima. Renovirala bih stan. Čitav ormam promijenila. Eto da se bar usrećim na kratko tim materijalnim stvarima. Da me to malo podigne. A na računu kad sve poplaćam 50 e ostane haha!
Njegovo dete često spava s nama u krevetu. Intima nula bodova.