Imam godinama drugaricu koja mi šalje svoje gole slike kad je pitam. Prosto imamo takav odnos i ne vidimo ništa sporno u tome. Oboje smo bili u vezama i tada ne varamo odnosno ne viđamo se. U prošlosti smo mnogo puta spavali sad više ne jer me jako zanima neko drugi, ali kad je pitam za neki savet ili neku golišavu sliku ili snimak pošalje mi bez problema. Tako smo slobodnog shvatanja i odgovara nam, a niko ništa ne zna niti će ikada saznati. Mislim da se ona još uvek nada da ćemo biti u pravoj vezi, ali meni ona nije za vezu sa mnom jer smo dosta različiti i nije sposobna dosta je smotana a to ne volim za vezu. Dovoljno mi je da je imam kad mi treba i da mi nekad nešto pošalje kad sam daleko pa se ne možemo videti. Bitno da oboma odgovara.
Htela bih da budem neka toliko važna osoba, da kad se svađam sa nekim samo kažem "znaš li ti ko sam ja". I tako tu osobu skinem sa grbače.
Profe koje na ozbiljnim fakultetima obaraju na teškim ispitima tek tako i radi nekih svojih šema nisu svesni da se bukvalno igraju ljudskim sudbinama. Imam utisak da koliko god se trudim da imam što šire, bolje i kvalitetnije znanje kad odem da odgovaram neko se više upre da me obori. Ne uvek, ali nije se jednom desilo, a ko studenti čemu sve tamo svedočimo bolje da ne progovorimo. Kad odem sa manjim znanjem čini mi se da bolje prođem, a koliko god da radim uvek imam osećaj da ne znam dovoljno. Da li će mi ikad biti jasno o čemu se tu radi, šta radim pogrešno, kakvi su to ljudi...
Kada su me pitali koga više volim, majku ili oca, ja bih govorila oca. Samo ne znaju da sam ga volela više jer je on najviše voleo majku. Prvo poljubi nju kad dođe kući, često leži na njenim grudima, njoj prvoj govori sve tajne i dobre vesti. Ona ima najveći uticaj na njega. Često smo se svađale, a otac je uvek sa njom raspravljao u sobi, da mi ne čujemo. Nikad se nisu svađali. Uvek je bilo "Pazi kako pričaš sa mojom ženom". Tada se nisam osećala kao njihovo dete, već kao neka osoba koja je napala njegovu ženu. Toliko godina je prošlo i ja još uvek slušam rečenice da su deca blago, ali da je majka njegov život. U mnogim porodicama ili je ćerka mezimica ili sin, u našoj oni su centar sveta jedno drugom. Sve je to traje i sada, a brat i ja nikada nismo osetili da smo zapostavljeni i slično. Sama je putovala na njegov nagovor dok je on bio sa nama. Zahvaljujući njemu ja majku volim više, ne bih je volela da je on nije voleo toliko. Znam, užasno je ali je istina.
Muž me ostavio sa bebom od 7 mjeseci u najosjetljivijem periodu života poslije porođaja i depresije u koju sam upala, i predao za razvod, hoće svoj mir i slobodu, teret mu je postao brak, ne može više svađa, i kaže da nema nadu više da će biti bolje. Ne pita za dijete.
Iz nekog razloga ljudi se često iznenade kada iza mog (valjda) nadrndanog lica otkriju skroz ok osobu. Nemogu uvijek utjecati na izraz lica, ali mogu utjecati na to kako ću ostati drugima u sjećanju. Znam kako je meni kada se nalazim među ljudima i moram stupiti u kontakt sa njima.
Koleginica koja nikad nije bila sva svoja izgubila bebu u ranoj trudnoći. Razumem da je bolno, radovala se tom detetu i bilo joj je u stomaku, ali ona je već godinu dana poputno pukla, nosi crninu i svima priča kako joj je umrlo dete, ko god novi dođe u firmu ona udari u kuknjavu. Ne prođe dan da ne plače i ne širi neku negativu po firmi. Svima je dosadila i svako se oseća krivim jer je ne podnosi.
Kako je samo dobro imati pravu osobu pored sebe i sa njom stvoriti porodicu!