Rastužim se kad gledam filmove i serije od prije samo godinu dana gdje se stanovnici slobodno voze javnim prijevozom, šetaju po dućanima, budu na koncertima s hrpom ljudi itd. bez maske i drugih posebnih pravila. Ko zna kad ćemo to doživjeti opet...
Imam 20 godina i jedva čekam da ostarim i dobivam mirovinu.
Nije meni do mora, planine ili jezera, nego da bar jednom osjetim kako je otputovati negdje sa porodicom.
Idem na fakultet i moj tata je dekan tog fakulteta. Imam sve desetke i mrzim što svi misle da mi tata "sređuje" ocjene, a sve sam ih zaradila svojim trudom i učenjem.
Radim od skoro veoma stresan posao, gde ljudi imaju i tehničke i psihičke probleme. I shvatila sam koliko je meni život lep zapravo, i da meni nije najteže.
Moja mama me stalno upoređuje sa nekim. Vrlo često indirektno, ali osećam se baš bez veze. Više ne bira ni mesto ni vreme, upoređuje me čak sa poznatim ličnostima, drugaricama, sestrama... dokle više.
Moja majka meni nije dala da izađem sa likom jer je on za nju ružan. Za mene je lep, važnije mi je to što je on predobar prema meni.
Никад нећу разумети вегане који се "гаде меса", а све ће урадити да њихова храна што више подсећа на месне производе (вега бургери, хот дог без меса, итд).
Imam hepatitis c, koji sam dobio dobrovoljnim davanjem krvi. Kako bih spasao nekome život svoj sam uništio.
Nisam ljubitelj zoološkog vrta i ne posjećujem ih jer smatram da njima tamo nije mjesto . Nekako mi je žao svih životinjskih vrsta koje moraju živjeti na taj način dok njihov divlji instikt želi živjeti na prirodan način. Shvaćam da se neke vrste pokušavaju na taj način očuvati, ali kada bi se barem na drukčiji način to napravilo bez da se oštećuje divlji instikt životinja.