Nitko ne priča o tome koliko je teško uspjet kao liječnik uključujući i samu specijalizaciju ako nitko u obitelji nije iz te struke ili nije neki utjecajan čovjek.
Djedov najdraži poklon je uvijek bila pidžama. Najdraže su mu bile pidžame sa jednim džepom na gornjem dijelu, da bi tu mogao da drži svoju maramicu. Ukoliko bi mu neko kupio pidžamu bez džepa, baka bi mu od nekih starih krpica ili dijelova drugih pidžama skrojila novi džep. Djeda više nema, a pidžama sa zašivenim džepom i dalje stoji ispod njegovog jastuka i čeka ko da će doći da je obuče.
Žao mi je što se ranije nisam više družila. Bila sam nesigurna i u svom svetu, mislila da nisam dovoljno dobra za neko društvo. Sad sam rešila te stvari, ali sve ide mnogo teže posle faksa. Usamljena sam i ne znam gde da upoznam nove ljude...
Prošle su tri nedelje otkako je raskinuo sa mnom. Naša veza nije bila loša. Nije bilo svađa, prevare, velike drame. Išlo je nekako prirodno, kako treba. Bar sam ja tako osećala. Rekao mi je da ne vidi budućnost sa mnom. Da nemamo iste puteve. A meni u glavi samo jedno pitanje – kako odjednom nemamo, ako je do juče sve bilo u redu? Znam da sam ga u nekim trenucima pritiskala. Iz straha da ga ne izgubim. Iz potrebe da budem sigurna. Nikad to nisam radila da bih ga oterala, već baš suprotno – da ga zadržim. I možda sam upravo time sve. pokvarila. Najviše boli što nije imao hrabrosti da mi to kaže uživo. Posle svega, stala sam samo u jednu poruku. Kao da nisam zaslužila pogled u oči.
Znam da treba da idem napred. Znam da ne treba da mu se javljam, da ga zovem, da pokušavam da popravim nešto što on ne želi da popravlja. Ali srce ne sluša razum. Srce bi još jednom da pokuša. Da kaže „izvini ako sam te gušila“. Da pokažem da mogu drugačije.
Samo što on više ne želi.
Mnogo sam nesrećna i nezadovoljna svojim životom. Imam 30 godina, izgledam lepo, muža koji je dobar vredan normalan... Imamo devojčicu i sad sam opet trudna, ali ja stalno imam utisak da sam pogrešila sa izborom partnera i da to nije to da ga ne volim. Čak sam mu to i rekla, htela sam da odem sa detetom ali jednostavno nemam snage da to uradimi mislim da bi njega to slomilo. Nemam roditelje ni ikog svog, niti imam posao, jednom rečju osećam se zatočeno i očajno.
Razveli smo se 2019 godine. Nastavili sa svojim životima. Ne mislim na nju, ali ne umem da objasnim da živi u meni. Ne patim da se pomirim s njom, samo jednostavno živi u meni, kao da je neki organ u mom telu.
Koristim često blablacar ali kad vidim one paćenike koji stave cenu skuplju od autobuske karte povraća mi se. Ako hoćete tako, onda plaćajte pdv.
Pita mene devojka: “Dragi kako bi ti reagovao, kad bih ja imala stipera za devojačko”??
“Ne mogu da verujem da si mi postavila takvo glupo pitanje, naravno da bih se smorio i da mi ne bi bilo svejedno da te sutra dan izvedem pred oltar, a da znam da ti veče pre toga neki lik u tangama vrteo svoje testise”.
“Kako bi se ti osećala kad bih ja imao striptizetu na momačkoj večeri”?
Ona je samo utihnula.
Današnje cure su ponekad toliko glupe i nezrele, ili se samo to prave, ali svakako je glupo, postavljati ponekad neusmesna i glupa pitanje, devojke odrastite, nemate 15. godina već 35.
Dugo sam sa djevojkom u vezi, želim da je oženim ali ona neće dok ne riješim stambeno pitanje, a ja sa svojom platim jedva izguram kraj mjeseca. Trebao bih da prodam neku staru imovinu da bih to ostvario ali pritisak koji vrši na mene je nepodnošljiv, ne želi da čeka ništa već sve sad i odmah, ne interesuje je sto nije do mene stvarno se trudim jer ne želim da je izgubim ali svaki dan mi je knedla u grlu, nemam snage više da budem "jak".
Imam 25 godina i žalim što se nisam rodila prije. Obožavam osamdesete, stalno me nešto privlači tom dobu. Žao mi je što moja generacija neće nikada osjetiti taj osjećaj društva, muzike, mode, tog predivnog doba. Da bar postoji vremeplov da mogu osjetiti kako je biti u osamdesetima bar jedan dan.