Karijerno sam jako ostvaren čovek - po završetku medicinskog faksa sam sa 26 otišao u Nemačku, tamo završio specijalizaciju i došao do državljanstva. Sa 35 sam se preselio u Švajcarsku gde radim evo već 5 godina, plata mi je 5-cifrena u francima. Posedujem više nekretnina.
Oženio bih neku našu 20-25 god (bitno samo da je lepa i zdrava), uglavnom jer kad budem sa vršnjakinjama odmah počinju priču o VTO, a ja sam prošao dovoljno muka da bih se i time smarao. Poznanice kritikuju ovu moju želju. Imam li moralno pravo na to ?
Mislim da nitko nema niže kriterije za dečka od mene- da ne komunicira vrištanjem i uvredama, da ne prijeti/jest nasilan, da me ne vara, da ima posao, da nije fizički odvratan, da ne bjesni na svaki problem (bar na svaki drugi ili treci) I to je to, ništa doslovno više ne smeta, samo nemoj biti odron. Nažalost našla sam baš takvog, jedino što nije odvratan fizički ali psihički je rugoba. Sad sam u tolikom strahu i anksioznisti, toliko puna srama i jada da ne znam što da radim, odakle da počnem.
Sestra je dete nazvala Rodoljub. Ime je toliko ružno a ne znam kako da joj to kažem da se ne naljuti.
Sada će svi reći da sam ja pogrešila i da sam to trebala da vidim, ali muž mi ništa više ne pomaže ni oko kuće ni oko dece. Nije bio takav dok nisam rodila treće dete. Za prva 2 deteta je i spremao po kući, znao i ručak da spremi i da nahrani decu čak i kad su bebe bili, da presvuče, okupa, ma sve baš. Bukvalno bi došao sa posla i rekao mi da sednem da odmorim i da on preuzima. Kako je treće dete stiglo uopšte ništa ne radi. Dođe sa posla,ode u kafić preko puta naše kuće i presedi tamo ceo dan sa društvom, bukvalno ga vidim sa prozora. Ne radi apsolutno ništa, neće ni travu da pokosi, a kamoli šta drugo. Sve sama radim i ne znam kako ću više. Pričala sam sa njim, ali nema vajde od toga. Bukvalno se čovek skroz odjednom promenio.
Život mi je je*ao mater zadnjih 6 meseci, pitam se ima li kraja ovom haosu.
Koliko su "kumašin", "kumela", "kumara" i "kumarići" iritantni izrazi... 😱
Koliko život brzo prođe i menja se. Jednog trenutka imam 20 godina, držim svog sina u rukama, dojim ga, oko nas je tesina, on me drži za ruku i tu smo nas dvoje zarobljeni u tom prelepom trenutku, kao da je vreme stalo. Dok trepneš okom taj isti sin sada ima 22 godine i upravo se venčao sa svojom devojkom i čekaju bebu. Koliko život brzo prolazi, a mi ne znamo da uživamo u njemu. Deca brzo odrastaju, mi starimo i ti prelepi trenuci prođu.