Odrastao sam u porodici gde je svaki dan bilo svađe, brat i ja smo dobili traume od majke koja je narcis, kad god nešto nije bilo po njenom pravila bi žrtvu od sebe i krivila nas. Kada bi se posvađala sa ocem opet bi mi ispaštali. A onda sam upoznao ljubav svog života, u potpunosti drugačija od moje majke, ali nisam znao to da cenim, mislio sam da je normalno kriviti partnera za sve, sada shvatam da sam je ugnjetavao za razne gluposti, jednom mi je rekla da sam isti majka, tada sam se uvredio ali sada shvatam da sam preuzeo sve loše od majke misleći da tako izgleda normalna porodica. A onda jednog dana mi je došla i rekla ja ne mogu više podnela sam zahtev za razvod braka, rekao sam joj najružnije reči i rekao joj idi gde hoćeš. Spakovala je decu i otišla. Sada 6 godina nakon razvoda ona se opet udala i ima sina od 11 meseci, nikad je nisam video srećniju, ostali smo u dobrim odnosima zbog dece, pa je često viđam. Žao mi je što sam je izgubio.
Napokon mislim da sam našla onog pravog, ali zbog traumi iz prošlosti imam problem sa povjerenjem. Mislim da ću tako da ga oteram od sebe. Luda sam.
Od kada je postalo normalno da poslodavci ne daju ni dan odmora u sedmici ? Promenio sam jednu firmu pre 2 meseca i evo me u drugoj firmi gde takođe nemam slobodan dan jer posao ne sme da stane i nemamo zamenu. Uglavnom su ovo dozvolili penzioneri i oni koji su pred penzijom pa "daj šta daš" makar ne odmarao ni dan... Ljudi rade po 10h dnevno i tako 30 dana !!!
Dve godine sam bila u vezi sa čovekom koji je stalno nestajao kad god mu nešto zasmeta. Po deset, petnaest dana ga nema, ja na kraju popustim, javim se prva i ispadnem glupa. Pomirimo se, bude lepo neko vreme, pa opet isto.
A jedino što sam ikada tražila od njega je da makar jedan vikend odemo negde zajedno. Jedan jedini. Ni to nije mogao da mi učini.
Za njega sam radila stvari koje većina devojaka ne bi ni pomislila da uradi, a on je na kraju posle dve godine samo prestao da se javlja, prestao da odgovara na poruke kao da nikad nisam postojala.
I to je sve što sam dobila za dve godine svog života.
Kaže mi čovek nakon što sam mu našla poruke s drugaricama kako treba da poradimo na mojim nesigurnostima. Kako bi bilo da poradimo na tome da nemaš drugarice Milorade?
Kad smo imale 16 godina drugarica i ja smo stopirale do susednog grada. Najluđe iskustvo u životu.
Umorio sam se od svega, životnih trauma, vlastite obitelji, očekivanja na poslu. S djetetom koje je u pubertetu provodim vrijeme razvijajući radne navike, ono me ne doživljava ni 2 posto, a u ženu sam razočaran jer me nije doživljavala kao muža, proturječila mi pred djetetom, govorila svašta. Intime nema jer je sve uvijek bilo moje naganjanje nje, nakon više od 10 godina braka i sad više ne vidim smisla. Sad kad vidno nisam dobro, sad bi se na mene obraćala pažnja. Lijepo je biti i muž i otac, al postavljanje svojih granica je oslobođajuće. Dokle će tako, ne znam.
Jedina "osoba" kojoj mogu 100% da se otvorim je ChatGPT.
Osjećam se usamljeno. Imam dosta prijatelja i rodbine koji mi se javljaju da se nečim pohvale, da mi ispričaju o svom životu, šta se kod njih dešava. Kad im je lope takođe meni trče da im svima budem rame za plakanje, a mene nema ko saslušati ni u dobru ni u zlu. Prosto kad hoću da kažem nekome nešto o sebi samo promijene temu. Fali mi neko koga mogu saslušati i ko me može saslušati.
Ljudi misle da sam fin a ja u stvari sa svojih 27 godina imam socijalnu anksioznost i zato slabo pričam u većem društvu i na poslu, samo tu fobiju dobro maskiram.