Prije stvarno dugo vremena prekinula sam svoju prvu ozbiljnu vezu. On je meni bio svemir, a ja njemu “dobro je kad nemam bolje”.
Odvratno odvratno me gnjavio tijekom cijele veze i na kraju prevario na što sam pukla i otišla. Bilo mi je prestrašno teško jer sam zbog njega preselila i u drugi grad. Bila sam mlada i izgubljena.
Već 15 godina sam s čovjekom koji me drži ko malo vode na dlanu, s kojim rastem i stvarno uživam. U braku smo i obožavam ga. Ovaj prvi magarac se svako malo stvori i kako poznaje mog supruga od ranije, on bi se sad valjda družio!!! Da kako smo? Drago mu je da nas je sreo! Jesmo li u gužvi?!?! A godinama je pričao gadarije o meni svima oko sebe!
Marko ne postoji zastara za sr*nja koja si mi napravio! I ne, mržnja nije druga strana medalje, nego ne možeš biti đubre 20 godina prema nekom, a onda ću ja sve zaboraviti, jer eto, mali je grad pa da nije neugodno. TI SI NAPRAVIO DA JE NEUGODNO! I sad se nosi s tim!
Iz detinjstva se u mene uvukla hladnoća dečije sobe sa starim nameštajem. Rođena na pragu raspada YU da čekam polovne stvari braće i sestara i maštam o igračkama i radujem se bar reklami za njih. Da učim slova pod svećom zbog restrikcija struje. Da u prodavnici kupim bombone sa prošlim rokom trajanja i žvaćem čudan tužan gnjecav ukus voća ili mente. Da me na kraju vode u podrum i slušam padanje bombi. Danas mogu sve da kupim, sem detinjstva.
Oženio sam drugu devojku samo da se ne bi pomirio sa bivšom. Prema svojoj ženi sam dobar, volim je ali je činjenica da je ne volim kao što sam nekad voleo prvu. Nisam mogao podneti da svaki put pređem preko njenih gluposti i popustim pa je ovo bilo izgleda jedino rešenje. Ljubav nije dovoljna da bi dvoje bili u uspešnoj vezi ili braku.
Muž mi je poginuo, a ja se tek porodila. Nisam ni razmišljala o spomeniku, totalno sluđena, ne znam gde udaram. Dođemo na 40 dana na groblje kad tamo spomenik, svekrva postavila levo njegova slika a desno njena. Ona je samohrana majka jer ga otac nije nikad priznao. I nema nikog osim nje ali mi je toliko morbidno bilo da mi je došlo da razbijem spomenik. Od kud joj pravo da ja kao zakonita žena nemam grobno mesto pored njega već ona. Imamo dete, on je moja prva i poslednja ljubav. Boli previše...
Ovi single što su ostali su single zato što su svi problematični. Evo ja sam jedina u društvu zauzeta, a moji prijatelji se i dalje pitaju zašto su single. Zato jer je jedna narcis, druga škrta, nikad ne bi ni kavu platila, za sebe ima, za druge nema, treća ima izljeve bijesa, četvrta svima pogoduje i ne zna reći ne, njoj su svi super, divni, krasni, a onda ih dođe meni tračati, u prijevodu dvolična je, peta stalno ogovara i cinkari, a ja ništa od toga nisam što one jesu i imam dečka, pa kad bi one sve te svoje poremećaje i loše navike maknule, sigurno bi i one našle dečke.
Prekinula sam prijateljstvo sa osobom koja mi je stvarala traume. Iskreno osećam se oslobođeno.
Ne znam šta da radim sa brakom. 11 godina, troje dece nije da se baci u vodu. Sa druge strane osećam se polu živo.
Ovako, on mojih godina ima neku vezu na daljinu. Kako mogu da zaključim, imaju neke zajedničke interese, a on je inače očaran njome po svemu. Ja i imamo zajedničko društvo. E sad, znam da imaju neke baš nepremostive razlike i probleme u vezi. Čini se kao neodrživo. I sa mnom je čak izlazio, nije bilo ništa, ali meni sve. Samo želim da ga imam ako raskine sa njom, ništa više. Nisam klinka, znam šta pričam, i ja i on kasne tridesete. I molim vas nemojte sad, ne budi naivna, iskorištava te, pumpa ego. Džaba zaljubila sam se i gotovo. Samo želim da mi budemo zajedno.
Ne razumem zašto prodaju samo špicaste salonke?? Hoću li da bodem nekog?
Priznala sam sebi napokon da je realnost i istina da jedem više nego što treba i da je to glavni razlog mog debljanja i konstantne borbe sa viškom kilograma. Da, imam insulinsku koja jeste i deo genetike, ali je i podstaknuta mojom ishranom. Jeste, štitna mi je na granici, ali sigurno je i to podstaknuto mojim načinom života. Postoji mnogo ljudi koji imaju bolju genetiku, brži metabolizam, nisu skloni gojenju, mogu više da pojedu i da se ne goje, ali realnost je da moram da uskladim ishranu sa svojim telom, ne sa svojim željama i tome šta volim da jedem. Ne jedem ja mnogo što se tiče slanog, ali svaki dan pojesti nešto slatko negativno utiče na moje fizičko stanje i iako sam svesna toga ne mogu da se iskontrolišem. Sebi govorim moraš smanjiti i izbaciti i istovremeno se natrpavam slatkišima kao nenormalna. Psiha je to.