Daj svoje mišljenje.
Januar, onako sve poledilo, idem ulicom ispred mene je neki momak, lagana je uzbrdica, momku ispred noge proklizaše i pade, baš se onako lijepo zakucao. Već se cijepam od smijeha. Ustao je, ide dalje, opet je ispred mene, treba da se popne uz stepenice prva stepenica i opet pada, ovaj put na leđa... E tad me tek spopao smijeh... Nekako mi žao što su nam se poslije tih stepenica putevi razišli. :)
