Daj svoje mišljenje.
Od malih nogu sam primijećivala da ne ličim ni na koga iz porodice, ali me je mama uvijek tješila i govorila mi da ličim sama na sebe i da to ne treba da me brine. Danas, na moj 21. rođendan otvaram vrata i vidim neku ženu koju vidim prvi put u životu. Ženu koja me je napustila prije 21. godinu jer je htjela da proživi mladost bez opterećenja. Pričala sam sa njom 10 minuta ispred vrata, nisam htjela ni da je pozovem u kuću, izgovorila sam joj sve ono što bi napušteno dijete reklo 'majci'. Rekla sam joj da me više ne traži, da ja nisam njeno dijete i da sasvim dobro živim bez nje. Kada je otišla u suzama bila sam jako potresena, ali nisam pustila suzu, jer ona to ne zaslužuje. Veći šok mi je bilo saznanje da ovi divni ljudi koji me iskreno vole 21. godinu, koji me školuju, koji su uvijek ispunjavali sve što sam htjela, nisu moji roditelji. Nisam, i neću im reći da sam imala 'posjetu'. Mama i tata, VOLIM VAS, i vi ste moja jedina prava porodica! ♥
