Daj svoje mišljenje.
Imao sam neki stari polovan LG studentski telefon, koji je imao jedva memorije za par njenih slika i omiljenu pjesmu. Od mog podstanarskog stana do „letnje kuhinje“ njene tetke dijelila nas je samo jedna pjesma. Ta pjesma trajala je 6 minuta i 39 sekundi. U stvari, kada bih se vraćao, sjećam se da bi ta pjesma prošla i po 3 puta, ali kada je trebalo da dođem do nje, dok bi se instrumental pjesme polako gasio, ona bi već otvarala vrata i ljubila me, grlila, i tada bih bio siguran da jedna druga pjesma počinje.
Nekoliko godina kasnije, trčao sam u isti podstanarski stan jer su roditelji došli u posjetu i pitao se ko li će biti ta osoba zbog koje ću tako istim intenzitetom da trčim - ali sa drugim motivom. Ona je već krenula drugim strujama, a moje vode, sada, 6 godina nakon našeg prvog plesa, 72 mjeseca poslije njenog pogleda u kojem sam znao da sam dobio bitku ali ne i rat, su 3500km daleko od njenih osmjeha ali molitve su nam na istim frekvencijama. Osjećam je.
