Daj svoje mišljenje.
12 h, poziv iz bolnice, jedna rečenica koja je promijenila sve, i mamin krik. "Žao nam je, preminuo je", ta je rečenica promijenila sve, a nismo bili ni svjesni koliko. Bila sam dijete, još uvijek nesvjesna svega što se događa. Mislila sam da će se vratiti, kao i uvijek. Svake sam godine bila dobra u nadi da će se tako vratiti. Da će ga to vratiti. Ali nikad se nije vratio. Kažu ljudi s vremenom se navikneš i postane lakše. Evo već 18 godina ništa se nije promijenilo, nije lakše. Čak je i teže. Iskreno, ljuta sam na njega. Ljuta sam jer je otišao, ostavio me. Nije bio tu kad mi je najviše trebao, niti će ikad biti. Ne sjećam ga se, ne sjećam se niti jednog trenutka provedenog s njim. Teško je. Ne spominje se, nitko ga ne spominje. Njegovo ime u obitelji izaziva napetost i mržnju koju je nemoguće podnijeti. Svi se ponašaju u smislu "mrtav je, nemamo ga zašto spominjat". Pa ja sam bila dijete, i želim jednu uspomenu, jedno sjećanje na njega. Tata, fališ neopisivo, vrati se, molim te.
