Daj svoje mišljenje.
On mi je dr. momak u životu, za moje nepune 34. godine i jedini kog sam za dvije god. veze, dovela kući da upozna moje. Bili smo se našli, planirali zajednički život. U pet dana razmaka rođeni, isto vaspitani i na život gledali isto. Pazio me je i štitio, bio mi oslonac u svemu, kao i ja njemu. Operišem kičmu, loše sam se oporavljala, slabo se viđali, veza trpila i "sporazumno" raskinemo. Tada mi je rekao da čim budem malo bolje da ga zovem da se pomirimo, jer će me čekati. Nakon 2 mjeseca, po prepiruči 3 ljekara odem na more, koje me je prepirodilo, za 30% sam bolje. Ne hodam, već letim! U međuvremenu se stalno interesovao kako sam, zvao, poruke slao. Javim mu se i kažem da nastavimo gdje smo stali, jer sam bolje. Kaže da me voli, ali nije za to, boji se kako ću kroz život i hoću li moći roditi djecu. To su isto bili moji strahovi, ali hvala Bogu bolje sam i biću još bolje. Sutra idemo na kafu da popričamo o svemu. Strah me je! Kad me on posle svega tako odbacuje.
