Daj svoje mišljenje.
Kada sam osjetio strah da je ne izgubim, znao sam da je ona ta... Ja nisam imao ideju što je ona sa mnom, uskoro magistrira, najljepša i daleko najpametnija koju sam ljubio a bilo ih je.. Inače sam volio da "švrljam", pun samopouzdanja, fin posao, fino auto i gajba ali ona jednostavno nabija komplekse. I kad me sve to zdrobilo sa svih strana, što nisam ni sanjao da će se desiti, pukao sam pred njom kao malo dijete sa svim silnim nesigurnostima. Sa par rečenica baš kao šamarčinom me razbistrila, prava žena koja zna šta želi. Kako ona kaže, nije imala bolju vezu i da se zaljubila u "kompletnog mene"(njene riječi). Fasciniralo/oduševilo je što nikad nisam ljubomorisao, kontrolisao, znao šta uraditi i reći u pravom momentu, uvijek bio pomoć u problemima i kako smo se zajedno mjenjali i prilagođavali nesvjesno. Ona je sve to znala, a ja konj kao da je neko drugi moj život živio. Sve je išlo tako lagano i lijepo sa pravom osobom da nisam ni osjetio. Baš je volim :)
