Daj svoje mišljenje.
Imam 21 godinu, studiram, zaručena sam i udajem se za dvije godine. S dečkom sam više od godinu dana, ali smo bili najbolji prijatelji jedno 6 godina prije toga, tako da se stvarno poznajemo i sve odlicno funkcionira. Zivcira me kada mi kolegice s faksa govore 'ajme zasto se sad udajes, bolje izgradi karijeru, ja to ne bih mogla nikad!' ili roditelji 'to je rano, prvo faks, onda brak i djeca, to je valjda normalno!' Ne znam zašto brak podrazumijeva da neću imati karijeru? Na faksu sam odlična i uz to radim kao freelancer i zarađujem dobre novce. Cilj mi je da se iduće godine financiram sama u potpunosti. Mene ne definira brak, to što mijenjam prezime ne znači da će mi sposobnosti naglo opasti. Ambiciozna sam, uvijek sam bila i uvijek ću biti. A uz to sam presretna što mi je zaručnik jednako sposoban i ambiciozan i podržava me u svemu. A 'normalno'je samo stav većine, što ne znači da je ispravan. Ako je najveći uspjeh danas biti 'normalan', onda ću brzo propasti i neće mi biti žao.
