Daj svoje mišljenje.
Studiram medicinu. Prije upisa svi su mi govorili "nemoj to, iskrvit ćeš se, ne isplati se", ali ja sam smatrala da će mi nečiji spašeni ili poboljšani život biti satisfakcija za svu muku studija. Evo završavam šestu godinu psihički dotučena. Umorna sam od svega, od neimanja vremena za sebe/dečka/obitelj/ŽIVOT. Od svakih praznika i blagdana i produljenih vikenda provedenih za knjigom. Od svih propuštenih Advenata i događanja u gradu, od kraja akademske godine krajem 7.mjeseca i početkom iduće već početkom rujna. Od svih "ne mogu, moram učiti" izgubljenih vanfakultetskih prijateljstava. Od svih profesorskih izdr*avanja i "motivacijskih" govora kako smo nesposobni i da šta tražimo na ovom fakultetu. Od usranog sustava i toga da specku u rodnom gradu mogu dobit samo preko kuverte i veze. Od toga da je svatko svakome konkurencija i da sam okružena morskim psima, a ne kolegama. Imam osjećaj da sam u želji da nekome poboljšam život fino uništila svoj.
