Daj svoje mišljenje.
Rođena sam u Njemačkoj gdje sam se i školovala i sada radim kao učiteljica u školu. Moji roditelji su iz Hrvatske, tamo sam provela skoro sve ferije i naučila pričati hrvatski i pisati isto. Sada kod mene u razredima ima dosta djece iz Srbije, Hrvatske i BiH. Najljepše mi je kada vidim da sjede skupa i da su najbolji prijatelji, da si kažu brate iako nisu iz iste zemlje..da ne kažu: ja govorim srpski ti hrvatski, nego mi pričamo naš jezik, isti jezik. I onda kada dođem kod bake na selo i dalje vidim tu mržnju, i dalje ljudi pljuju jedni po drugima, i dalje nismo braća nego se priča još o tom ratu koji je iza nas odavno..politika i mržnja svuda oko mene. Više ne idem tako rado tamo, ali kad idem svima pričam o mojoj djeci kako se vole i poštuju i ne znaju za tu glupu nacionalnost. Možda i znaju da nisu iste vjere i iz iste države, ali to poštuju i ne mrze se zbog toga. Mogli bi učiti od njih.
