Daj svoje mišljenje.
Kad sam imala negdje oko 10 godina počela sam pisat takozvanu "Knjigu razočarenja".
I kad sam ju popunila, totalno sam zaboravila na nju i odložila ju sa strane.
Moj otac je uvijek više volio brata od mene, nije to izravno na nas prenosio, ali u očima mu se vidjelo, a ja sam to osjećala.
Uvijek sam se trudila biti pozitivna, pokušala sam se "prikazati" ocu kao najbolje dijete na ovoj planeti, bilo to kao najbolji đak ili najbolja radnica.
Moj brat je iskorištavao poziciju miljenika i još u pubertetu sve je okrenuo protiv mene, blago rečeno, prikazivao me u očima drugih ljudi kao đavla.
Danas sam otvorila svoju knjigu i ne mogu opisati kolko je tu tuge i suza urezano.
"To što te ne ubije, to te ojača!", hvala Bogu moje samopouzdanje sada je veliko i ojačala sam psihički i ne želim da itko proživi pakao koji sam ja preživjela.
P.s. Oprostite na gramatičkim pogreškama ako ih ima, plačući ovo pišem!
