Daj svoje mišljenje.
Prije kad su me pitali zašto ne želim da imam djecu, uvijek sam govorio da je to prevelika obaveza, ali sam lagao. Imam neopisiv strah od toga, kad se sjetim svog djetinjstva, dernjanja u kući, modrica, razbijenih čaša, kad se sjetim da sam ja morao sa nepunih 16 godina zaustaviti mamu kad je pošla na tatu sa nožem, a sestra od 20 godina sjedi u ćošku plače ne zna šta da radi, kad se sjetim sestrine sjene u kojoj sam odrastao "kako ona može a ti ne možeš?", kad se sjetim pogleda mog razreda i razrednice kad sam na času citirao mog tatu "trebali smo te ostaviti", i na kraju svega ovoga kad shvatim kroz šta sam sve kao dijete prošao, shvatim da to ne bih želio ni ljudima koji su mi ove rane nanijeli. Kad me žena pita zašto imam ožuljak na desnoj ruci preko vena, kad me pita nadam li se malom Aci koji je već na putu, samo mi se scene vraćaju i teret postane teži. Strah me da ne povrijedim svoje dijete, strah me da će me jednog dana pogledati i da će vidjeti moje roditelje u meni.
