Daj svoje mišljenje.
'90-te godine u Herceg-Novom... Naselje iznad magistrale... Baka Milica, porijeklom iz Novog Sada, koja je živjela sama, jer joj je muž odavno bio preminuo, a djeca su živjela u Novom-Sadu (sjećam se kćerke Marije i unuka Dače iz priče), sjedi na zidiću ispred svoje kuće i posmatra nas, a mi djeca se igramo na livadi, stalno se vrtimo oko nje, dolazimo joj u goste, posjećujemo je, propitujemo, pratimo je u stopu. Imala je tipičan vojvođanski naglasak. Oslovljavala nas je sa ''slatkišu'', kad je naljutimo sa ''idi u peršun'', a pominjala je i neke kelerabe. U dubokoj starosti su je djeca odvela u Novi-Sad da bude sa njma. Više nikad je nismo vidjeli. Prošlo je gotovo 20 godina od tada. Prolazim prije mjesec dana kraj njene kuće i vidim radnike. Kuća se ruši. Zastanem, pogledam one starinske prozore sačinjene od kockica, stari tepih kroz poluodškrinuta vrata, zidić na kome je sjedjela i počnem da plačem...
