Daj svoje mišljenje.
Moj deda je umro 4 januara prije 14 god. Kako je bilo hladno, ja sam spavala u dnevnom boravku jer se tu ložila vatra. Tog jutra moj deda je ustao oko 5h, naložio vatru, probudio me i rekao :"reci babi da sam ja naložio vatru". Sjeo je pored mene na stolicu, nakrivio glavu unazad i umro. Kako je to bio dovoljan stres za mene koja sam tad imala 13 godina, roditelji su insistirali da ne idem na sahranu. Ostala sam kući sa tetkom jer je imala sinčića od 3 mjeseca i nije mogla da ide na sahranu svog oca. Dugo godina posle toga sam dedu često sanjala. Pričao je sa mnom i jednom prilikom me zvao da dođem kod njega pružajući mi ruku.Taj dan su svi moji otišli u crkvu da se pomole za mene, jer eto postoji vjerovanje kad te mrtvac zove to znači smrt te osobe. Otišla sam mu na grob, tad, prvi put i više mi nikad nije došao u san. A moj mali rođak koji je imao 3 mjeseca kad je on umro me je tada zovnuo nadimkom kojim me je samo deda zvao i kojim me od njegove smrti niko nije zvao. To su bile njegove prve riječi.
