Daj svoje mišljenje.
Uvijek sam imala tako poremećen odnos sa tatom... bio je alfa mužijak, onako sav važan kada udari majki šamar jer mu nisu ispeglane čarape... plašila sam se kada me zovne imenom... a voljela sam ga više od bilo koga i od sebe.. bilo je teško cijelo djetinjstvo vući ga za rukav i pitati "Je li ovako dobro? Voliš li me sada malo više"... Odustala sam od svega što volim, prestala sam da idem na hor, da igram folklor... Prestala sam biti djevojčica jer on želi sina.. Nosila sam široke majice i trenerke kada sam počela da se razvijam, jer samo "kurve" oblače farmerice i tunike... Trebalo mi je skoro 20 godina da zavolim sebe, takvu kakva jesam.. osjećajna, ludasta, ljubavna (majčin opis mene), plačljiva, ponekad tako zbunjena, ali svoja i posebna.... Njega ne volim od kada sebe volim.. Ali je uspio... On je natjerao dio mene da se plaši svega, da ne vjeruje, da preispituje svaku rečenicu po sto puta, da se ustručava, da se uplašim pred svakim većim izazovom..
