Daj svoje mišljenje.
Poslovođa me godinama terorizirao, jednostavno nije mogao da me očima gleda misleći da sam tu da preuzmem njegovo mjesto jer sam fakultetski obrazovan, a on jedva osnovnu završio. Zbog njega i njegovog raspoređivanja posla uvijek sam radio duplo više nego ostali i dobijao najteže zadatke. Prije par mjeseci, krenemo na teren on i ja sami i tu me satima gledao kako se patim bez da mi pomogne i alat dodat. Odjednom, uhvati se za prsa, poče se borit za dah i pade na zemlju moleći za pomoć. Odmah sam znao da je srčani (bio sam volonter u Crvenom krstu) i umjesto da zovnem hitnu ja sam pripalio cigaru i gledao ga kako se pati i bori za život nekih 5-6 minuta. Gad je imao sreće da su kolege došle po nas (kraj radnog vremena) pa su ga brzo odvezli u bolnicu i spasili. Otkad se vratio sa bolovanja imam jednak tretman kao i drugi radnici. Da li se kajem zbog svog čina? Apsolutno NE. Mrzim ga iz dna duše. Svakom drugom bih krvi dao, a on da ovisi o jednoj kapljici, od mene je dobit neće.
