Daj svoje mišljenje.
Ne volim mog sina. Kada se rodio odmah se vidjelo da nešto nije sa njim u redu, nije plakao kao druga djeca. Ukratko on je poput biljke, ne pokazuje osjećanja, ako osjeća bol ni to ne pokazuje, brinem o njemu po cio dan, nikada neće biti sposoban da mi kaže hvala, samo leži i ja ga čistim i brinem o njemu već 10 godina. Osjećam se kao da u kući imamo neku pijavicu a ne sina, ne smije se, ne plače, ne govori, kao da nije osoba. Ne znam da li razumije išta šta mu ja govorim. Često ima napade i vidim da je sav ovaj stres psihički uništio moju ćerku koju sam nekoliko puta uhvatila da udara brata i govori mu da ga mrzi kada misli da ne gledam (on nije ni trepnuo na njene napade a kamoli reagovao dok je to radila) , muž je sebi oduzeo život jer nije mogao sa ovim da se nosi. Moja ćerka me danas pitala zašto ne ostavimo njenog brata u neki dom. Zaista razmišljam o tome, bili bi puno srećniji bez njega. Odluka da ga zadržim mi je uništila život, oduzela mi supruga i psihički uništila ćerku.
